KAJ JE NAŠA DUŠA I NAŠA POPIEFKA
Odlike učenika naše škole su kreativnost i briga za tradicijsku kulturu našega kraja. Stoga ne čudi što su naši učenici tako uspješni na natjecanjima i smotrama diljem Hrvatske. Ovaj puta želimo posebno istaknuti učenicu 5.a razreda i članicu Male Kajkaviane Vidu Škrablin koja je postigla veliki uspjeh osvojivši 1. nagradu na smotri dječjeg kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“. Vida je napisala pjesmu Senjam pahulje i osvojila srca članova stručnog povjerenstva u Varaždinskim Toplicama.
U organizaciji Europskog talent centra Hrvatska – Centara izvrsnosti Varaždinske županije i Centra izvrsnosti za hrvatski jezik za osnovne škole, u Varaždinskim Toplicama je 12. travnja 2024. održan 4. Festival Ivan Kukuljević Sakcinski i 4. Smotra dječjega kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“.
Festivalu i smotri prethodio je natječaj za lirske pjesme na kajkavskom narječju na koji su ove godine pristigla 173 pjesnička rada učenika viših razreda iz 42 osnovne škole iz svih županija kajkavskoga govornog područja. Najuspješnija 44 rada su tiskana u zbirci, a 20 odabranih autora izvelo je svoje stihove na Smotri.
Smotra je završila proglašenjem najboljih u kategorijama 5. i 6. te 7. i 8. razreda koje je odabralo stručno povjerenstvo. U kategoriji 5. i 6. razreda prvo mjesto osvojila je 𝐕𝐢𝐝𝐚 Š𝐤𝐫𝐚𝐛𝐥𝐢𝐧 iz OŠ Donja Stubica.
Inače, smotra dječjega kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“ njeguje dječje pjesništvo različite tematike na kajkavskom narječju, osvješćuje važnost očuvanja zavičajnog govora, potiče rad s pjesnički nadarenim učenicima osnovne škole te njeguje svijest o zavičajnoj pripadnosti i nacionalnom identitetu. Festival i smotra potvrda su kreativnosti, želje za očuvanjem kajkavskoga jezika i želje za nastavljanjem višestoljetne književne tradicije na kajkavskome jeziku.
U organizaciji Europskog talent centra Hrvatska – Centara izvrsnosti Varaždinske županije i Centra izvrsnosti za hrvatski jezik za osnovne škole, u Varaždinskim Toplicama je 12. travnja 2024. održan 4. Festival Ivan Kukuljević Sakcinski i 4. Smotra dječjega kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“.
Festivalu i smotri prethodio je natječaj za lirske pjesme na kajkavskom narječju na koji su ove godine pristigla 173 pjesnička rada učenika viših razreda iz 42 osnovne škole iz svih županija kajkavskoga govornog područja. Najuspješnija 44 rada su tiskana u zbirci, a 20 odabranih autora izvelo je svoje stihove na Smotri.
Smotra je završila proglašenjem najboljih u kategorijama 5. i 6. te 7. i 8. razreda koje je odabralo stručno povjerenstvo. U kategoriji 5. i 6. razreda prvo mjesto osvojila je 𝐕𝐢𝐝𝐚 Š𝐤𝐫𝐚𝐛𝐥𝐢𝐧 iz OŠ Donja Stubica.
Inače, smotra dječjega kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“ njeguje dječje pjesništvo različite tematike na kajkavskom narječju, osvješćuje važnost očuvanja zavičajnog govora, potiče rad s pjesnički nadarenim učenicima osnovne škole te njeguje svijest o zavičajnoj pripadnosti i nacionalnom identitetu. Festival i smotra potvrda su kreativnosti, želje za očuvanjem kajkavskoga jezika i želje za nastavljanjem višestoljetne književne tradicije na kajkavskome jeziku.
MALA KAJKAVIANA U POSJETU IZLOŽBI RADOVA NAŠIH MALIH KERAMIČARA
U petak 12. siječnja 2024. prošetali smo se do Turističko-kulturno-informativnog centra u Donjoj Stubici na izložbu radova naše Keramičarsko-kreativne grupe pod vodstvom učiteljice Gordane Smokrović Mioč. Iako smo se najavili, čekalo nas je iznenađenje. Djelatnici Stub-kluba su upravo raspremali izložbu i pospremali predmete u kutije. No mi se nismo dali smesti, svjedno smo pregledali sve predmete i fotografije. Popularni Zvonček iz Stub-kluba nam je nešto malo ispričao o izložbi, a mi smo bili ponosni na prelijepe radove članova naše Keramičarsko-kreativne grupe.
MALA KAJKAVIANA NA ZBORU MALIH PJESNIKA U ZLATARU
Već tradicionalno, naša škola se preko Male Kajkaviane pojavljuje na Danima kajkavske riječi u Zlataru. Ove godine stručno povjerenstvo je za izvođenje odabralo pjesmu Sreča naše učenice Gabrijele Hanžek. Gabrijela je sada već učenica prvoga razreda srednje škole, ali je u Zlataru zastupala naše boje. U subotu 30. rujna bila je na Zboru malih pjesnika u pratnji svojih roditelja i u narodnoj nošnji stubičkoga kraja pred okupljenom brojnom publikom izvela svoju pjesmu.
Pročitajmo pjesmu i podsjetimo se što je sreća!
Pročitajmo pjesmu i podsjetimo se što je sreća!
SREČA
Kulike got da je imaš,
Nigdar ti je ni dost.
Navek je očeš još i još.
Naviek premale,
Nigdar preveč.
Nit je šala, nit je igra,
Saka dobra ocena,
Saka mene draga osoba.
Putuvati, ili se smejati,
Ili prijatelja za ruku držati.
To je zame sreča:
Sake mene drage meste,
Saki potek, saka reka,
Saka prečitana knjiga,
Saki pogledani film.
Saki kušlec mojuga prijatelja,
Saka njegva topla rieč.
Saki put da sme se skup smejali
I v nevolje opadali.
To je zame sreča:
Naviek je očeš još i još,
Naviek premale,
Nigdar preveč.
Kulike got da je imaš,
Nigdar ti je ni dost.
Navek je očeš još i još.
Naviek premale,
Nigdar preveč.
Nit je šala, nit je igra,
Saka dobra ocena,
Saka mene draga osoba.
Putuvati, ili se smejati,
Ili prijatelja za ruku držati.
To je zame sreča:
Sake mene drage meste,
Saki potek, saka reka,
Saka prečitana knjiga,
Saki pogledani film.
Saki kušlec mojuga prijatelja,
Saka njegva topla rieč.
Saki put da sme se skup smejali
I v nevolje opadali.
To je zame sreča:
Naviek je očeš još i još,
Naviek premale,
Nigdar preveč.
MALA KAJKAVIANA UVIJEK PRISUTNA NA TRIJENALIMA ZAGORSKOGA SUVENIRA
Na ovogodišnjim 16. trijenalima zagorskoga suvenira Mala Kajkaviana je prezentirala svoje proizvode iz projekta Torbu zemi, vanjkušek pod glavu deni. Za te predmete dobili smo Priznanje za suvremenu interpretaciju elemenata nematerijalne baštine. Naša škola zbilja može biti ponosna jer je Keramičarsko-kreativna grupa pod vodstvom učiteljice Gordane Smokrović Mioč osvojila prvu nagradu na 16. trijenalima!
Učenici članovi Male Kajkaviane su u petak 22. rujna u pratnji psihologinje Petre Pozaić i knjižničarke Danice Leštek otišli pogledati izložbu. Učenicima su se dopali suveniri, a nakon izložbe prošli smo kroz stalni postav Muzeja seljačkih buna. Bilo je vremena i za šetnju do spomenika gdje su se učenici zabavili na modelu zrakoplova u stilu tradicijskih igračaka iz Laza. Jedino nam je žao što nije ostalo vremena za kupnju suvenira jer smo se morali vratiti kako bi učenici stigli na školski autobus.
Već smo počeli kovati planove za 17. trijenale suvenira!
Učenici članovi Male Kajkaviane su u petak 22. rujna u pratnji psihologinje Petre Pozaić i knjižničarke Danice Leštek otišli pogledati izložbu. Učenicima su se dopali suveniri, a nakon izložbe prošli smo kroz stalni postav Muzeja seljačkih buna. Bilo je vremena i za šetnju do spomenika gdje su se učenici zabavili na modelu zrakoplova u stilu tradicijskih igračaka iz Laza. Jedino nam je žao što nije ostalo vremena za kupnju suvenira jer smo se morali vratiti kako bi učenici stigli na školski autobus.
Već smo počeli kovati planove za 17. trijenale suvenira!
PREDSTAVNICE MALE KAJKAVIANE BILE SU NA DEBATI POVODOM OBILJEŽAVANJA 450-TE OBLJETNICE SELJAČKE BUNE
Učenice osmih razreda, među kojima su bile i nagrađene članice Male Kajkaviane, sudjelovale su u debati, koja je održana u četvrtak 25. svibnja 2023. u Muzeju seljačkih buna, povodom 450. obljetnice Seljačke bune.
U Muzeju seljačkih buna, povodom obilježavanja 450. obljetnice Seljačke bune, održana je
prva javna prezentacijska debata pod nazivom „(Po)buna u školi: socijalna pravda u vrijeme
Bune i danas“. Debatu je vodila moderatorica Hrvatskog debatnog društva, Gabrijela Martić,
a kao debatanti su sudjelovali učenici zagrebačkih gimnazija (II., X. i Klasične gimnazije). U
debatu su se uključile, kao aktivna publika, i učenice 8. a i 8. b razreda naše škole: Gabrijela Hanžek, Ana Vlahoviček, Petra Štefek i Ana Peštaj Trajkov. U pratnji su bile knjižničarka Danica Leštek i učiteljica povijesti Nikolina Rod. Učenice su se po prvi puta susrele s
ovakvim načinom prezentiranja povijesne materije. Svi segmenti debatiranja, počevši od
pripreme pa sve do same izvedbe govora i ocjenjivanja debate imaju bitnu ulogu u
obrazovanju i odgoju učenika. Kod učenika se razvija želja za znanjem i komunikacijom te se razvija umješnost usmene komunikacije. Kao natjecateljski oblik, debata budi u učenicima pozitivan natjecateljski duh, ali i poštovanje prema sugovorniku.
Posjet muzeju bio je vrlo poučan. Veselimo se ponovnom dolasku!
U Muzeju seljačkih buna, povodom obilježavanja 450. obljetnice Seljačke bune, održana je
prva javna prezentacijska debata pod nazivom „(Po)buna u školi: socijalna pravda u vrijeme
Bune i danas“. Debatu je vodila moderatorica Hrvatskog debatnog društva, Gabrijela Martić,
a kao debatanti su sudjelovali učenici zagrebačkih gimnazija (II., X. i Klasične gimnazije). U
debatu su se uključile, kao aktivna publika, i učenice 8. a i 8. b razreda naše škole: Gabrijela Hanžek, Ana Vlahoviček, Petra Štefek i Ana Peštaj Trajkov. U pratnji su bile knjižničarka Danica Leštek i učiteljica povijesti Nikolina Rod. Učenice su se po prvi puta susrele s
ovakvim načinom prezentiranja povijesne materije. Svi segmenti debatiranja, počevši od
pripreme pa sve do same izvedbe govora i ocjenjivanja debate imaju bitnu ulogu u
obrazovanju i odgoju učenika. Kod učenika se razvija želja za znanjem i komunikacijom te se razvija umješnost usmene komunikacije. Kao natjecateljski oblik, debata budi u učenicima pozitivan natjecateljski duh, ali i poštovanje prema sugovorniku.
Posjet muzeju bio je vrlo poučan. Veselimo se ponovnom dolasku!
BILI SMO U PLETERNICI
U utorak 23. svibnja 2023. jedna mješovita skupina učenika naše škole posjetila je Pleternicu. Među tim učenicima bilo je sedam članica naše Male Kajkaviane. Razgledali smo Muzej bećarca, posjetili Interpretacijski centar Terra Panonica i vožnjom u turističkom vlakiću razgledali grad Pleternicu.
Interpretacijski centar Terra Panonica omogućio je nezaboravno putovanje čak 24 milijuna godina u prošlost! Mogli smo poput pravih prirodnjaka-pustolova istraživati priče o drevnim, ali i sadašnjim vrstama biljaka i životinja Pleternice i Požeško-slavonske županije, koje su, baš kao i cijela Slavonija i brojne susjedne zemlje, bile prekrivene Panonskim morem.
Šest tematskih cjelina vodilo nas je od istraživanja pradavnog Panonskog mora do upoznavanja pet staništa iz našeg okruženja: slavonskih šuma Dilj gore, značajnog krajobraza Sovskog jezera, vodenog carstva rijeke Orljave, obojenih mirisnih travnjaka i tajanstvene špilje Trbušnjak.
Uz kreativne ilustracije, diorame i nadasve zanimljive tekstove i izloške, upoznali smo bića koja plivaju, gmižu, hodaju, pjevaju, love i lete. Neka od njih poznata su još iz vremena Panonskoga mora, a mnoga su uvrštena u europsku ekološku mrežu.
Aplikacijom virtualne stvarnosti koja se koristi pomoću VR naočala u sekundama smo bili preneseni u prošlost više od 24 milijuna godina i zaronili smo do samog dna Panonskoga mora.
Uz pomoć tableta istražili smo zidne ilustracije i diorame. Usmjeravanjem tableta na određenu biljnu ili životinjsku vrstu, kroz aplikaciju proširene stvarnosti mogli smo saznati dodatne zanimljivosti i na kraju odigrati kviz i provjeriti svoje znanje.
Muzej bećarca na jedinstvenom je Trgu bećarca! Mjesto je to gdje se moderna arhitektura i tehnologija stapa s lokalnim geografskim obilježjima, poviješću i tradicionalnom nematerijalnom kulturnom baštinom – bećarcem.
Bećarac je veseo tradicijski deseterački napjev u dva stiha koja se rimuju, a potekao je iz Slavonije, Srijema i Baranje.
Zaštićen je od strane UNESCO-a, a mi smo ga slušali i vidjeli u njegovom Muzeju!
Muzej bećarca u Pleternici interpretira ovaj napjev u punom smislu, sjaju i kontekstu, obuhvaćajući život, narodne običaje i nošnje, a sve to smo i mi doživjeli, vidjeli i čuli u spomenutom muzeju! Da ste nas samo čuli kako pjevamo bećarce!
Na zabavan, ali vrlo edukativan i poučan način, upoznali smo ljepote Slavonije, osjetili njezine mirise, uživali u njezinoj tradiciji i običajima!
Završimo ovaj neobični nastavni dan bećarcem:
Dok smo živi i dok će nas biti,
Bećarluk se mora nastaviti!
Interpretacijski centar Terra Panonica omogućio je nezaboravno putovanje čak 24 milijuna godina u prošlost! Mogli smo poput pravih prirodnjaka-pustolova istraživati priče o drevnim, ali i sadašnjim vrstama biljaka i životinja Pleternice i Požeško-slavonske županije, koje su, baš kao i cijela Slavonija i brojne susjedne zemlje, bile prekrivene Panonskim morem.
Šest tematskih cjelina vodilo nas je od istraživanja pradavnog Panonskog mora do upoznavanja pet staništa iz našeg okruženja: slavonskih šuma Dilj gore, značajnog krajobraza Sovskog jezera, vodenog carstva rijeke Orljave, obojenih mirisnih travnjaka i tajanstvene špilje Trbušnjak.
Uz kreativne ilustracije, diorame i nadasve zanimljive tekstove i izloške, upoznali smo bića koja plivaju, gmižu, hodaju, pjevaju, love i lete. Neka od njih poznata su još iz vremena Panonskoga mora, a mnoga su uvrštena u europsku ekološku mrežu.
Aplikacijom virtualne stvarnosti koja se koristi pomoću VR naočala u sekundama smo bili preneseni u prošlost više od 24 milijuna godina i zaronili smo do samog dna Panonskoga mora.
Uz pomoć tableta istražili smo zidne ilustracije i diorame. Usmjeravanjem tableta na određenu biljnu ili životinjsku vrstu, kroz aplikaciju proširene stvarnosti mogli smo saznati dodatne zanimljivosti i na kraju odigrati kviz i provjeriti svoje znanje.
Muzej bećarca na jedinstvenom je Trgu bećarca! Mjesto je to gdje se moderna arhitektura i tehnologija stapa s lokalnim geografskim obilježjima, poviješću i tradicionalnom nematerijalnom kulturnom baštinom – bećarcem.
Bećarac je veseo tradicijski deseterački napjev u dva stiha koja se rimuju, a potekao je iz Slavonije, Srijema i Baranje.
Zaštićen je od strane UNESCO-a, a mi smo ga slušali i vidjeli u njegovom Muzeju!
Muzej bećarca u Pleternici interpretira ovaj napjev u punom smislu, sjaju i kontekstu, obuhvaćajući život, narodne običaje i nošnje, a sve to smo i mi doživjeli, vidjeli i čuli u spomenutom muzeju! Da ste nas samo čuli kako pjevamo bećarce!
Na zabavan, ali vrlo edukativan i poučan način, upoznali smo ljepote Slavonije, osjetili njezine mirise, uživali u njezinoj tradiciji i običajima!
Završimo ovaj neobični nastavni dan bećarcem:
Dok smo živi i dok će nas biti,
Bećarluk se mora nastaviti!
ČLANICA MALE KAJKAVIANE HELENA MIKULEC DOBILA PRVU NAGRADU NA NATJEČAJU HRVATSKOGA ŠUMARSKOG INSTITUTA
Povodom 10. Dana otvorenih vrata Hrvatski šumarski institut organizirao je likovni i literarni natječaj na temu: „ŠUME ZA BUDUĆNOST“. Na natječaj su bila pozvana djeca predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta s područja RH. Na literarni natječaj je pristiglo 68 radova iz osnovnih škola iz Hrvatske, a stručno povjerenstvo za navedeni natječaj odabralo je radove u dvije kategorije. Možemo biti ponosni da je naša učenica Helena Mikulec iz 4.a razreda osvojila 1. nagradu u kategoriji radova učenika osnovnih škola od 1. do 4. razreda. To je ujedno bio i jedini nagrađeni rad na narječju.
Bili smo pozvani na Desete dane otvorenih vrata u Hrvatski šumarski institut, ali Helena je bila u Školi u prirodi pa su nagradu preuzeli članovi njezine obitelji. Dio nagrade bila je i sadnica javora koju će Helena zajedno sa djedom i bakom posaditi u svom dvorištu.
Čestitamo Heleni na tako velikom uspjehu i nadajmo se da će napisati još puno tako dobrih radova.
NAŠE HUSTE
Mene su huste najlepše gda je pretulet. Zelene su i pune roži. Ima v huste hrastof, bukvi, grabrof i još sikakvuga drievlja. Naše huste su guste i liepe, eli več niesu tak čiste kak su negda bile.
Morete čujti tičeke kak popievaju.
V jesen sake lete idem v hustu brat vrganje i kostanje. Nemrem vam reči kak je to liepe gda hodiš po huste i male kitice pucaju pod tuobu dek hodiš. Gda najdeš bar jen vrganj pucaš od sreče jer su denes vrganji fest rietki. Sejene, gda sam brala z dedekom i babicu nesli sme dima punu košaru vrganjof i kostanjof. Pekli sme je i jeli, to nigdar nem zabila.
Pak si mislim, e buju huste zdržale, e bum i ja jenuga dana z svojami vnučeki kostanje i vrganje brala?
Bili smo pozvani na Desete dane otvorenih vrata u Hrvatski šumarski institut, ali Helena je bila u Školi u prirodi pa su nagradu preuzeli članovi njezine obitelji. Dio nagrade bila je i sadnica javora koju će Helena zajedno sa djedom i bakom posaditi u svom dvorištu.
Čestitamo Heleni na tako velikom uspjehu i nadajmo se da će napisati još puno tako dobrih radova.
NAŠE HUSTE
Mene su huste najlepše gda je pretulet. Zelene su i pune roži. Ima v huste hrastof, bukvi, grabrof i još sikakvuga drievlja. Naše huste su guste i liepe, eli več niesu tak čiste kak su negda bile.
Morete čujti tičeke kak popievaju.
V jesen sake lete idem v hustu brat vrganje i kostanje. Nemrem vam reči kak je to liepe gda hodiš po huste i male kitice pucaju pod tuobu dek hodiš. Gda najdeš bar jen vrganj pucaš od sreče jer su denes vrganji fest rietki. Sejene, gda sam brala z dedekom i babicu nesli sme dima punu košaru vrganjof i kostanjof. Pekli sme je i jeli, to nigdar nem zabila.
Pak si mislim, e buju huste zdržale, e bum i ja jenuga dana z svojami vnučeki kostanje i vrganje brala?
MALA KAJKAVIANA SUDJELUJE U STVARANJU NOVOGA KAJKAVSKOGA RJEČNIKA
U srijedu 10. svibnja 2023. u prostorima udruge Kajkaviana (Fellerova zgrada, Trg Matije Gupca 27,
Donja Stubica) održana je radionica na temu primjene novih tehnologija u trajanju od 45 minuta. Radionicu su vodili stručnjaci iz poduzetničkog centra Urbanex d.o.o. iz Zagreba.
Na radionici je bilo četvero učenika iz OŠ Matije Gupca iz Gornje Stubice i šest članica Male Kajkaviane: Helena Mikulec, Vida i Jana Škrablin, Una Vlahović, Gabrijela Hanžek i Irma Vnučec. Naše učenice su aktivno sudjelovale u snimanju zvučnog zapisa pojmova za rječnik. Također su kreirale mini-poster za jednu kajkavsku izreku. Našlo se vremena i za šale i za slatkiše…
Na radionici su se učenici educirali o korištenju interaktivne web stranice Kajkavski rječnik. Radionica je dio projekta SPOJKAJ – Spoji se za Kaj koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ured za udruge Vlade RH. Učenici naše škole su već i dosad aktivno sudjelovali u ovom projektu na području medijske kulture.
Donja Stubica) održana je radionica na temu primjene novih tehnologija u trajanju od 45 minuta. Radionicu su vodili stručnjaci iz poduzetničkog centra Urbanex d.o.o. iz Zagreba.
Na radionici je bilo četvero učenika iz OŠ Matije Gupca iz Gornje Stubice i šest članica Male Kajkaviane: Helena Mikulec, Vida i Jana Škrablin, Una Vlahović, Gabrijela Hanžek i Irma Vnučec. Naše učenice su aktivno sudjelovale u snimanju zvučnog zapisa pojmova za rječnik. Također su kreirale mini-poster za jednu kajkavsku izreku. Našlo se vremena i za šale i za slatkiše…
Na radionici su se učenici educirali o korištenju interaktivne web stranice Kajkavski rječnik. Radionica je dio projekta SPOJKAJ – Spoji se za Kaj koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ured za udruge Vlade RH. Učenici naše škole su već i dosad aktivno sudjelovali u ovom projektu na području medijske kulture.
SUDJELOVALI SMO NA NATJEČAJU U POVODU VELIKE 450-TE OBLJETNICE SELJAČKE BUNE
Učenici naše škole sudjelovali su u natječaju Muzeja seljačkih buna u kojem se pozivaju sve škole koje nose ime Matije Gupca ili se nalaze na području ove povijesne bitke da se svojim radovima odazovu zajedničkoj izložbi učeničkih radova!
Ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja je na temelju odluke stručnog povjerenstva donio odluku o najuspješnijim pristiglim radovima, a među njima su radovi učenica članica Male Kajkaviane. Drugu nagradu u kategoriji Literarnih radova dobile su: Ana Vlahoviček, Gabrijela Hanžek iz 8.a za rad Intervju s Tahyjem.
Izložba je otvorena u petak 24. ožujka u 13.00 sati u Muzeju seljačkih buna, a moći će se pogledati do 1. srpnja ove godine. Na svečanosti otvaranja izložbe trebale su sudjelovati naše nagrađene učenice, članice Male Kajkaviane, Ana Vlahoviček i Gabrijela Hanžek. Budući da je Ana bila bolesna umjesto nje je nastupio Viktor Zebec. Gabrijela i Viktor su pred publikom pročitali odabrane dijelove iz Intervjua s Tahyjem.
Ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja je na temelju odluke stručnog povjerenstva donio odluku o najuspješnijim pristiglim radovima, a među njima su radovi učenica članica Male Kajkaviane. Drugu nagradu u kategoriji Literarnih radova dobile su: Ana Vlahoviček, Gabrijela Hanžek iz 8.a za rad Intervju s Tahyjem.
Izložba je otvorena u petak 24. ožujka u 13.00 sati u Muzeju seljačkih buna, a moći će se pogledati do 1. srpnja ove godine. Na svečanosti otvaranja izložbe trebale su sudjelovati naše nagrađene učenice, članice Male Kajkaviane, Ana Vlahoviček i Gabrijela Hanžek. Budući da je Ana bila bolesna umjesto nje je nastupio Viktor Zebec. Gabrijela i Viktor su pred publikom pročitali odabrane dijelove iz Intervjua s Tahyjem.
INTERVJU S TAHIJEM
GABRIJELA: Plemeniti gospon Tahy, mi sme čuli da je vu vašemu stubičkomu kraju tu zimu bila velika buna i vaši kmeti su nam rekli da ste baš Vi največ krivi koj su se pobunili. A mi bi šteli čujti koj bi Vi o tomu imeli za povedati.
GABRIJELA: Plemeniti Tahy, e bi nam šteli povedati kak je to biti na Vašem položaju?
TAHY: Ah sinek dragi, na mojam položaju ti nieje lahke biti. Imel sam pune kmetof i ja sam ž njimi bil zadovoljen, a oni z menu niesu bili zadovoljni. Imam velike obaveze prema banu v Zagrebu i prema cesaru, caru. Turki Osmanlije su več put napali naše kraje. Imam velike obaveze prema vojske i spram ljudmi kaj su iznad mene. Čegli sam ja veliki i milostivi gospodar, naviek postoji nešči duoj je iznad mene. Oni mene prepisuju dače i obaveze kaj ih muoram spuniti, a ja sam pak dužen odrediti obaveze prema svojam kmetam kaj su na mojamu imanju. Bogek dragi, kaj se to nekamu nieje dopale i koj mu nieje bile zapraf, koj ja tu morem. To vam je kak i denes, respišeju se porezi, plače su male, benzin zraste i ljudi brundaju… Denes to se duojde v novine, a negda sam ja to se probal zmiriti z posebnami disciplinskami merami. To bi, jer sme zdej tu v škole mogli nazvati pedagoškami merami.
GABRIJELA: Da niste plemeniti, koj bi šteli biti?
TAHY: Pa da ti budem iskren, ja ne znam koj bi druge štel biti osim plemič jer sam se rodil kak plemič i tak bum i hmrl kak plemič. Plemič sam i ratnik, cieli život ratujem z Turkam Osmanlijam i z drugam velikašam. Sudim se z onim koj očeju po mojemu imanju prčkati kak na primer gospa Henningovica. Pa se svadim z kmeti, ja jednostavne ne znam koj bi druge mogel biti nek plemič.
ANA: Zake ste zebrali imeti dvora baš vu stubičkomu kraju?
TAHY: Glavni zrok je bila moja draga žena Jelena tera se jednostavne tulike zaljubila v of stubički kraj da mi je furt brundala vu vuhe po noči da nis mogel spati. Negda sam muoral iti banu na raport, negda sam muoral iti v Ugarsku posetiti svoju vojsku, muoral sam se starati kulike bu vina imiela moja vojska. Vidite kulike su to brige, a moja me je Jelena tulike sekirala oko toga stubičkuga vlastelinstva da sam jemput rekel dosta, idem to pogledati da vidim kej to je… Muoram priznati da je liepe, kak i se druge, ali največ radi svoje žene sam to kupil. Zdej sam se več navadil, blizu je Zagreb, i tak…
ANA: Pripovieda se da su se komorski službeniki več put žalili na Vas, e je to istina?
TAHY: Tužili su se, koj bum rekel da niesu, eli bez razloga. Nekamu neke nije zapraf i unda mam mene za se krivi i tuži. Ja na svojam posiedu nis sklon nekakvamu tužakanju i sudu jer sam ja tu i zakon i sud i sudec. Tak da kad ovi mene tužiju to mene zgleda smiešne. Pošiljali su papier dug šest i pol metre čak de cara i unda kej? Da niseme zdej v škuole bi vam mam povedal kaj si moreju z tiem napraviti. Nič z toga nieje bile, Bože muoj, kej moreme?
GABRIJELA: E ste prije Bune poznali Matiju Gupca?
TAHY: Niesam, niesam nigdar čul za toga čoveka.
ANA: Kaj je vu Vami pobudile takvu mržnju da nieste seljakima davali nikakva prava?
TAHY: To je laž, to je apsolutna laž, ja sem milostivi gospodar, to sam naviek bil i tak su me oslovljavali: milostivi ili velemožni. Pri mene su imeli najvekša moguča prava. Bute vidli kak bu v budućnosti došle. Ljudi neju imeli koj delati i za koga delati, a se njive buju zarasle v drač, ljudi buju prek granic biežali. V moje vrieme si su mogli delati kulike got su šteli i mogli. Po ciele dane su mogli delati, sa prava radnuga odnosa su imeli. Deca niesu muorala v škuolu iti kak vi muorate, mogli su po ciele dane delati. Ja sam jednostavne dal da oni uživaju i dielaju. Čovek teri diela je srečen čovek. I mene niesu prek granic mojuga vlastelinstva biežali, ja to nis dal.
ANA: Seljaki se tužiju da ste jih zlostavljali, zake ste to delali?
TAHY: A kak bi jih zlostavljal, ja sam plemič, mi to ne dielame. To kaj nekamu nije zapraf, kaj mu se neke krive vidi, kaj to znači? I mene se neke stvari krive vidiju! Na kraju krajeva gda nešči zastrani, muoraju i nekakve sankcije biti, muoraju se nekakve mere provoditi. Reda muora biti. I deca dobiju vu škuole šibu po riti.
UČITELJICA: Gospon plemeniti, Vi zbiljam živite v prošlosti. Denes više nema šibe vu škuole. Decu se opče nesme fizički kažnjavati.
GABRIJELA: A zake je onda Ilija Gregorić bunu štel prikazati kak tiranje Vas z Stubičkuga dvora?
TAHY: Zake je štel? Zate jer laže! Muorate se pitati duoj je tiej Gregorič, on vam je soldat, on ratuje cieli život, največ z Turkima. Tiej Gregorič je veliki avanturista, ja sam več put skup žnjim ratuval. On je z turskoga rešta pobiegel, valjda mu je zdej tu bile duosadne jer je veliki snieg zapal pa je kmete spuntal. Kak bi ja tomu semu bil zrok? Pa barem zdej po zime se nič pune ne diela, moreju kmeti doma spati v hiža kak sam i ja doma v dvorcu spal. I kej zdej oni očeju i Gregorič skup žnjimi. To je da čovek poludeje gda to čuje.
ANA: Imeli sme za čujti da su seljaki pokle bune viseli po drieva, zake ste jih tulike dali povesiti?
TAHY: To je same napuol istina. Ja ih opče nis štel dati vesiti. Nek je došla vojska Zagreba i Gašpar Alapić jih je štel kazniti za bunu. Ja sam bil protif toga da se tuliki ljudi poviesiju jer zdej gda bu došel ožujek mesec i da se počne v trsju delati, mene ne imel duoj delati. Tak da bi jih ja bil morti par kaznil onih kaj su bili glavni kolovođe, ali kaj sam mogel? To je opet one kaj vam ja govorim o svojam teškam položaju. Cesar i ban o semu odlučuju i oni su odlučili da mene tu tulike ljudi poviesiju. Ja to sigurne nej napravil. I opet sam krif ja?!
UČITELJICA: Onda znači da Vi za nič nieste krivi?
TAHY: Ja nis krif apsolutno za nič! Se razme da ja kak i saki čovek imam neke muhe, to su same sitnice, al da bi ja za neke tak strašnuga bil krif – to je laš.
GABRIJELA: Čuli sme da ste mam pokle bune zbetežali? E je to istina?
TAHY: A kaj misliš, pa kak nej kad su se takve grde stvari degodile! Tulike je ljudi zginule, tulika je nepravda name hičena. A ja sam se tulike protif Turkof boril, za cesara, za svietluga bana… A unda proglasiju da sam takve nepravde delal, da sam tulike ljudi potukel, da sam pokvarene vine prodaval, da sam kmete vesil... A mene su se kmete potukli i na mojemu gruntu zdej nema duoj delati. Oni misliju da bum ja f trsju kopal ili rezal? Pa ja to nis nigdar delal, ja sam plemič. Vu mene se je se vužgale i nieje čude da sam zbetežal, zdraf nemrem biti!
GABRIJELA: Jenuga dana gda bute hmrli, de bi šteli da Vas pokopaju?
TAHY: Ak se igda degodi da bum hmrl bile bi dobre da me tu v Stubice pokopaju jer tam vu Ugarske su mi več par dvorcof vužgali tak da tam več nemam velike imovine. Pa kad sam tu, naj mi tu i kosti ostaneju. A sad, e v Gornje ili Doljnje Stubice, to je mene sejene.
UČITELJICA: Vi ste zdej sebe kak velikuga pravednika prikazali i tak bi ispale da mi decu v škuole čist krive vučime. Vi bi znam i da se Vas vu cirkve pokopa?
TAHY: Se razme, pa da me niesu tak oblatili ja bi več de vašuga vremena bil za svetuga ili bar za blaženuga proglašen. Vi niti ne znate kulike sam ja dobre stvari napravil, kulike su se mene mlade ženske za pomoč obračale… I se je vu vodu opale zate kaj su Gregorič i par lokalne razbojnikof mene zablatili. A kakva je to vojska bila da vam poviem. Sikam de su de dvorca došli prve su lagve iskali i ponapili se, a unda dvorca vužgali, raubari jeni. Poviest bu mene dala za praf, bute vidli jenuga dana za 450 liet!!!
ANA: Plemeniti gospon Tahy fala Vam kaj ste se z nami običnimi dijaki spominali. Mi se ufame da ste nam se po istine povedali, a če nieste istinu bute muorali na spovedi povedati. Same dragi Bogek bu mogel presuditi duoj je tu pravi, a duoj krivi.
TAHY: Ja vam velim da ja same istinu govorim. Ja sam plemenitoga roda i mene su vučili da se lagati nesme. Oblatili su me, a ja sem navek bil milostivi i velemožni gospodar. Fala vam liepa kaj sam se imel priliku nekomu z dubine duše poveriti i povedati kak je to se praf za praf bile.
Ana Vlahoviček, 8.a i Gabrijela Hanžek, 8.a
Mala Kajkaviana
Mentorica: Danica Leštek, prof.
GABRIJELA: Plemeniti gospon Tahy, mi sme čuli da je vu vašemu stubičkomu kraju tu zimu bila velika buna i vaši kmeti su nam rekli da ste baš Vi največ krivi koj su se pobunili. A mi bi šteli čujti koj bi Vi o tomu imeli za povedati.
GABRIJELA: Plemeniti Tahy, e bi nam šteli povedati kak je to biti na Vašem položaju?
TAHY: Ah sinek dragi, na mojam položaju ti nieje lahke biti. Imel sam pune kmetof i ja sam ž njimi bil zadovoljen, a oni z menu niesu bili zadovoljni. Imam velike obaveze prema banu v Zagrebu i prema cesaru, caru. Turki Osmanlije su več put napali naše kraje. Imam velike obaveze prema vojske i spram ljudmi kaj su iznad mene. Čegli sam ja veliki i milostivi gospodar, naviek postoji nešči duoj je iznad mene. Oni mene prepisuju dače i obaveze kaj ih muoram spuniti, a ja sam pak dužen odrediti obaveze prema svojam kmetam kaj su na mojamu imanju. Bogek dragi, kaj se to nekamu nieje dopale i koj mu nieje bile zapraf, koj ja tu morem. To vam je kak i denes, respišeju se porezi, plače su male, benzin zraste i ljudi brundaju… Denes to se duojde v novine, a negda sam ja to se probal zmiriti z posebnami disciplinskami merami. To bi, jer sme zdej tu v škole mogli nazvati pedagoškami merami.
GABRIJELA: Da niste plemeniti, koj bi šteli biti?
TAHY: Pa da ti budem iskren, ja ne znam koj bi druge štel biti osim plemič jer sam se rodil kak plemič i tak bum i hmrl kak plemič. Plemič sam i ratnik, cieli život ratujem z Turkam Osmanlijam i z drugam velikašam. Sudim se z onim koj očeju po mojemu imanju prčkati kak na primer gospa Henningovica. Pa se svadim z kmeti, ja jednostavne ne znam koj bi druge mogel biti nek plemič.
ANA: Zake ste zebrali imeti dvora baš vu stubičkomu kraju?
TAHY: Glavni zrok je bila moja draga žena Jelena tera se jednostavne tulike zaljubila v of stubički kraj da mi je furt brundala vu vuhe po noči da nis mogel spati. Negda sam muoral iti banu na raport, negda sam muoral iti v Ugarsku posetiti svoju vojsku, muoral sam se starati kulike bu vina imiela moja vojska. Vidite kulike su to brige, a moja me je Jelena tulike sekirala oko toga stubičkuga vlastelinstva da sam jemput rekel dosta, idem to pogledati da vidim kej to je… Muoram priznati da je liepe, kak i se druge, ali največ radi svoje žene sam to kupil. Zdej sam se več navadil, blizu je Zagreb, i tak…
ANA: Pripovieda se da su se komorski službeniki več put žalili na Vas, e je to istina?
TAHY: Tužili su se, koj bum rekel da niesu, eli bez razloga. Nekamu neke nije zapraf i unda mam mene za se krivi i tuži. Ja na svojam posiedu nis sklon nekakvamu tužakanju i sudu jer sam ja tu i zakon i sud i sudec. Tak da kad ovi mene tužiju to mene zgleda smiešne. Pošiljali su papier dug šest i pol metre čak de cara i unda kej? Da niseme zdej v škuole bi vam mam povedal kaj si moreju z tiem napraviti. Nič z toga nieje bile, Bože muoj, kej moreme?
GABRIJELA: E ste prije Bune poznali Matiju Gupca?
TAHY: Niesam, niesam nigdar čul za toga čoveka.
ANA: Kaj je vu Vami pobudile takvu mržnju da nieste seljakima davali nikakva prava?
TAHY: To je laž, to je apsolutna laž, ja sem milostivi gospodar, to sam naviek bil i tak su me oslovljavali: milostivi ili velemožni. Pri mene su imeli najvekša moguča prava. Bute vidli kak bu v budućnosti došle. Ljudi neju imeli koj delati i za koga delati, a se njive buju zarasle v drač, ljudi buju prek granic biežali. V moje vrieme si su mogli delati kulike got su šteli i mogli. Po ciele dane su mogli delati, sa prava radnuga odnosa su imeli. Deca niesu muorala v škuolu iti kak vi muorate, mogli su po ciele dane delati. Ja sam jednostavne dal da oni uživaju i dielaju. Čovek teri diela je srečen čovek. I mene niesu prek granic mojuga vlastelinstva biežali, ja to nis dal.
ANA: Seljaki se tužiju da ste jih zlostavljali, zake ste to delali?
TAHY: A kak bi jih zlostavljal, ja sam plemič, mi to ne dielame. To kaj nekamu nije zapraf, kaj mu se neke krive vidi, kaj to znači? I mene se neke stvari krive vidiju! Na kraju krajeva gda nešči zastrani, muoraju i nekakve sankcije biti, muoraju se nekakve mere provoditi. Reda muora biti. I deca dobiju vu škuole šibu po riti.
UČITELJICA: Gospon plemeniti, Vi zbiljam živite v prošlosti. Denes više nema šibe vu škuole. Decu se opče nesme fizički kažnjavati.
GABRIJELA: A zake je onda Ilija Gregorić bunu štel prikazati kak tiranje Vas z Stubičkuga dvora?
TAHY: Zake je štel? Zate jer laže! Muorate se pitati duoj je tiej Gregorič, on vam je soldat, on ratuje cieli život, največ z Turkima. Tiej Gregorič je veliki avanturista, ja sam več put skup žnjim ratuval. On je z turskoga rešta pobiegel, valjda mu je zdej tu bile duosadne jer je veliki snieg zapal pa je kmete spuntal. Kak bi ja tomu semu bil zrok? Pa barem zdej po zime se nič pune ne diela, moreju kmeti doma spati v hiža kak sam i ja doma v dvorcu spal. I kej zdej oni očeju i Gregorič skup žnjimi. To je da čovek poludeje gda to čuje.
ANA: Imeli sme za čujti da su seljaki pokle bune viseli po drieva, zake ste jih tulike dali povesiti?
TAHY: To je same napuol istina. Ja ih opče nis štel dati vesiti. Nek je došla vojska Zagreba i Gašpar Alapić jih je štel kazniti za bunu. Ja sam bil protif toga da se tuliki ljudi poviesiju jer zdej gda bu došel ožujek mesec i da se počne v trsju delati, mene ne imel duoj delati. Tak da bi jih ja bil morti par kaznil onih kaj su bili glavni kolovođe, ali kaj sam mogel? To je opet one kaj vam ja govorim o svojam teškam položaju. Cesar i ban o semu odlučuju i oni su odlučili da mene tu tulike ljudi poviesiju. Ja to sigurne nej napravil. I opet sam krif ja?!
UČITELJICA: Onda znači da Vi za nič nieste krivi?
TAHY: Ja nis krif apsolutno za nič! Se razme da ja kak i saki čovek imam neke muhe, to su same sitnice, al da bi ja za neke tak strašnuga bil krif – to je laš.
GABRIJELA: Čuli sme da ste mam pokle bune zbetežali? E je to istina?
TAHY: A kaj misliš, pa kak nej kad su se takve grde stvari degodile! Tulike je ljudi zginule, tulika je nepravda name hičena. A ja sam se tulike protif Turkof boril, za cesara, za svietluga bana… A unda proglasiju da sam takve nepravde delal, da sam tulike ljudi potukel, da sam pokvarene vine prodaval, da sam kmete vesil... A mene su se kmete potukli i na mojemu gruntu zdej nema duoj delati. Oni misliju da bum ja f trsju kopal ili rezal? Pa ja to nis nigdar delal, ja sam plemič. Vu mene se je se vužgale i nieje čude da sam zbetežal, zdraf nemrem biti!
GABRIJELA: Jenuga dana gda bute hmrli, de bi šteli da Vas pokopaju?
TAHY: Ak se igda degodi da bum hmrl bile bi dobre da me tu v Stubice pokopaju jer tam vu Ugarske su mi več par dvorcof vužgali tak da tam več nemam velike imovine. Pa kad sam tu, naj mi tu i kosti ostaneju. A sad, e v Gornje ili Doljnje Stubice, to je mene sejene.
UČITELJICA: Vi ste zdej sebe kak velikuga pravednika prikazali i tak bi ispale da mi decu v škuole čist krive vučime. Vi bi znam i da se Vas vu cirkve pokopa?
TAHY: Se razme, pa da me niesu tak oblatili ja bi več de vašuga vremena bil za svetuga ili bar za blaženuga proglašen. Vi niti ne znate kulike sam ja dobre stvari napravil, kulike su se mene mlade ženske za pomoč obračale… I se je vu vodu opale zate kaj su Gregorič i par lokalne razbojnikof mene zablatili. A kakva je to vojska bila da vam poviem. Sikam de su de dvorca došli prve su lagve iskali i ponapili se, a unda dvorca vužgali, raubari jeni. Poviest bu mene dala za praf, bute vidli jenuga dana za 450 liet!!!
ANA: Plemeniti gospon Tahy fala Vam kaj ste se z nami običnimi dijaki spominali. Mi se ufame da ste nam se po istine povedali, a če nieste istinu bute muorali na spovedi povedati. Same dragi Bogek bu mogel presuditi duoj je tu pravi, a duoj krivi.
TAHY: Ja vam velim da ja same istinu govorim. Ja sam plemenitoga roda i mene su vučili da se lagati nesme. Oblatili su me, a ja sem navek bil milostivi i velemožni gospodar. Fala vam liepa kaj sam se imel priliku nekomu z dubine duše poveriti i povedati kak je to se praf za praf bile.
Ana Vlahoviček, 8.a i Gabrijela Hanžek, 8.a
Mala Kajkaviana
Mentorica: Danica Leštek, prof.
BUNA TRAJE
To je povik koji je ove subote 11. veljače 2023. odzvanjao cijelom Stubicom. A kako i ne bi kad smo obilježavali veliku 450-tu obljetnicu najslavnijeg događaja našega zavičaja, a to je Seljačka buna 1573.
Donjom Stubicom pa sve do dvorca Stubički Golubovec prolazile su povorke ljudi koji su izgledali kao da su se vremeplovom vratili u 16. stoljeće. Podno dvorca u Golubovcu borile su se seljačke i plemićke vojske, topovi su gruvali, dim se nadvio nad ledinom. Zubato sunce milovalo je stubičku dolinu baš kao i u davna vremena kad se stvarna završna bitka Seljačke bune odvijala.
Naša škola dala je skromni doprinos cijelom događanju. Naime učenici članovi Male Kajkaviane uredili su štand sa proizvodima iz projekta Torbu zemi, vanjkušek pod glavu deni. Veseli nas što je naš štand izazvao veliko zanimanje: razgledavalo se , kupovalo, razgovaralo… Najveće zanimanje su pokazali posjetitelji iz udaljenijih krajeva Hrvatske što pokazuje koliko je naša kajkavica zanimljiva i kako zapravo slabo cijenimo ono što imamo. Pa bio bi red i da predstavimo ekipu sa štanda: Jan Gudan, Irma Vnučec, Una Vlahović, Gabrijela Hanžek, Ana Vlahoviček, Vida i Jana Škrablin te Helena Mikulec. Povremeno nam je bilo zima, ali i vrlo zabavno.
Pobunjenička četica iz naše škole poručuje: „Buna traje…“
Donjom Stubicom pa sve do dvorca Stubički Golubovec prolazile su povorke ljudi koji su izgledali kao da su se vremeplovom vratili u 16. stoljeće. Podno dvorca u Golubovcu borile su se seljačke i plemićke vojske, topovi su gruvali, dim se nadvio nad ledinom. Zubato sunce milovalo je stubičku dolinu baš kao i u davna vremena kad se stvarna završna bitka Seljačke bune odvijala.
Naša škola dala je skromni doprinos cijelom događanju. Naime učenici članovi Male Kajkaviane uredili su štand sa proizvodima iz projekta Torbu zemi, vanjkušek pod glavu deni. Veseli nas što je naš štand izazvao veliko zanimanje: razgledavalo se , kupovalo, razgovaralo… Najveće zanimanje su pokazali posjetitelji iz udaljenijih krajeva Hrvatske što pokazuje koliko je naša kajkavica zanimljiva i kako zapravo slabo cijenimo ono što imamo. Pa bio bi red i da predstavimo ekipu sa štanda: Jan Gudan, Irma Vnučec, Una Vlahović, Gabrijela Hanžek, Ana Vlahoviček, Vida i Jana Škrablin te Helena Mikulec. Povremeno nam je bilo zima, ali i vrlo zabavno.
Pobunjenička četica iz naše škole poručuje: „Buna traje…“
TORBU ZEMI, VANJKUŠEK POD GLAVU DENI:
novi projekt Male Kajkaviane
Naša osnovna škola može se podičiti radom na očuvanju tradicije i baštine zavičaja. Područjem njegovanja jezične kulturne baštine bavi se grupa izvannastavnih aktivnosti Mala Kajkaviana. Ona djeluje u OŠ Donja Stubica više od dvadeset godina, kroz nju su prošle generacije djece. Od samoga početka bavili smo se brigom o jezičnoj tradiciji te njegovanjem i poticanjem dječjeg kreativnog stvaralaštva na kajkavskom izričaju stubičkoga kraja. U tom radu bilo je prilično uspjeha, puno nagrada na natječajima za dječje literarno stvaralaštvo na županijskoj i državnoj razini pa čak i na Trienalima zagorskoga suvenira. Smisao cjelokupnog rada oduvijek je bio podizanje svijesti o važnosti očuvanja zavičajnog govora i kulture te o ljepoti jezika koji smo naučili od naših djedova i baka. Pokazalo se da kajkavicu treba više promovirati, kak bi mi kajkavci rekli „čist v truc“ u situaciji kad nam sa svih ekrana, reklamnih panoa, majica i ostalih upotrebnih predmeta upravo iskaču engleski izrazi i nazivi. Globalizacija je neumoljiva, mali narodi kao što je nažalost i naš hrvatski, boje se utapanja u globalnom loncu u kojem se svi „kuhamo i topimo“ sve više svjesni posljedica. Istovremeno su to zanimljivije lokalne priče, osobitosti pojedinoga kraja, starinski recepti, običaji…Uz to ide i lokalni jezični izraz, baština koja se prenosi najviše usmenim putem s generacije na generaciju. Kako odgovoriti tom izazovu? Smatramo da kajkavicu treba popularizirati, imenovati što više turističkih kapaciteta kajkavskim nazivima, proizvesti što više predmeta s kajkavskim izrekama, natpisima, snimati kajkavske filmove (što se fala Bogu već događa)…Kamoli sreće da se u to uključe i lokalne radijske postaje te drugi mediji. Ima bezbroj načina na koje možemo kajkavicu učiniti „cool“ jezikom „in spikom“, da se izrazimo globalnim jezikom. Zato smo i mi u Maloj Kajkaviani odlučili proizvesti neke predmete koji nose kajkavske natpise. Odabrali smo majice i torbe koje su nam se činile najvidljivijima. Za upotrebu u školi kreirali smo i vanjkušeke s kajkavskim izrekama. Prikupljali smo poslovice i izreke, a onda birali koje od njih ćemo predložiti za tisak. Djeca su odabrala šest kajkavskih izreka koje su grafički i likovno obradili lanjski učenici osmih razreda pod stručnim vodstvom učitelja likovne kulture Ivana Tuđe. Evo koje su to izreke i koji su ih učenici grafički oblikovali: V cvietu mladosti (Patricia Jozić); Saki bedak ima svoje veselje (Bruna Gučin); Fale su mi puni žepi (Paola Novak); Najte koj zameriti (Marija Kosović); Sake zlo za jene dobre (Magdalena Pišković) i Žejen kak graba (Mateja Pavlić). Naše proizvode promovirali smo 17. prosinca 2022. na priredbi Božićna bajka u Gupčevom kraju u organizaciji Turističke zajednice Donje Stubice. Priredili smo malu modnu reviju, članovi i članice Male Kajkaviane prošetali su pozornicom u majicama s kajkavskim izrekama, noseći na ramenu torbicu s kajkavskim natpisom. Najmlađa članica je skoro zaspala na vanjkušeku s natpisom Saki bedak ima svoje veselje. Vjerujemo da ćemo s početkom proljeća i ljepšeg vremena na ulicama viđati kajkavske majice i torbe i da ćemo se radi toga dobro osjećati. Planiramo izradu još nekih predmeta s kajkavskim natpisima kao što su na primjer šalice za kavu i čaj. Majice i torbe s kajkavskim izrekama mogu se nabaviti u knjižnici OŠ Donja Stubica. Prihod od ovog projekta namijenjen je za opremanje i popunjavanje fonda školske knjižnice.
BILI SMO NA RADIONICI TRADICIJSKIH UMIJEĆA U SV. KRIŽU ZAČRETJU
Zvončići već zvone i oglašavaju svečano božićno vrijeme. Pripremamo se za blagdansko slavlje, ali čime ćemo kititi „cimera“? U pravi čas došao je poziv iz Društva „Naša djeca“ iz Sv. Križa, pozvali su nas na tradicionalne radionice Kinč moje babice. Ovo je zapravo već 16. susret i radionica, ali svake godine uči se druga, pomalo zaboravljena tradicijska tehnika. U subotu 3. prosinca 2022. mala, ali spretna ekipa, uputila se u svetokrišku Žitnicu: Jana Škrablin iz 2.a, Vida Škrablin i Helena Mikulec iz 4.a, Gabrijela Hanžek iz 8.a i školska knjižničarka Danica Leštek. Bilo nam je zanimljivo, poučno i zabavno. Naučile smo raditi anđeleke i zvjezdice od slame. U uvodnom dijelu radionice čuli smo prelijepo sviranje jedne učenice iz Sv. Križa, a također smo saznali za što sve se koristila slama u tradicijskom gospodarstvu. Čuli smo i jednu pjesmu na kajkavskom, a nakon radionice posjetili smo etnografsku zbirku koja se čuva u Muzeju Žitnica i čuli objašnjenje o predmetima koji su nama bili malo poznati ili potpuno nepoznati. Bio je to pravi tradicijski dan i dan za pamćenje.
Na sljedećem susretu Male Kajkaviane napravit ćemo radionicu za ostale članove MK tako da ćemo svi znati raditi nakit od slame na tradicijski način. Usput ćemo ponoviti kako se na kajkavskom imenuju pojmovi vezani za Božić.
Na sljedećem susretu Male Kajkaviane napravit ćemo radionicu za ostale članove MK tako da ćemo svi znati raditi nakit od slame na tradicijski način. Usput ćemo ponoviti kako se na kajkavskom imenuju pojmovi vezani za Božić.
NAŠE BIVŠE UČENICE OSVOJILE NAGRADE U ZELINI I ZLATARU
Mala Kajkaviana već tradicionalno svake godine šalje radove na natječaje Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić - Mali kaj u Zelini i Dane kajkavske riječi – Zbor malih pjesnika u Zlataru. I ove 2022. godine dvije članice Male kajkaviane polučile su uspjeh, njihovi radovi tiskani su u zbornicima koji se izdaju uz natječaje. U Zlataru je za objavu odabrana pjesma Osmeh učenice Patricije Jozić, a u Zelini pjesma Živime ili spime učenice Eme Hren. Obje učenice su lani kad smo radove slali na natječaj bile u osmom razredu, a sada su već srednjoškolke. Upravo radi toga nismo išli na finale natječaja, ali vam donosimo pjesme naših učenica. Patriciji i Emi čestitamo i želimo uspjeh u srednjoj školi i u budućem kreativnom pisanju.
SUDJELOVALI SMO NA FESTIVALU IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI
KAJ JE NAŠA DUŠA I NAŠA POPIEFKA 2022.
Još nisu izblijedili dojmovi s Festivala 2020. godine kad smo uživo bili u Varaždinskim Toplicama i sudjelovali u prekrasno organiziranom novom festivalu. A onda je došla korona i prošle godine Festivala nije bilo.
Ove godine Festival je održan preko mreže i nama je svejedno bila čast sudjelovati, iako žalimo za prekrasnim druženjem u Varaždinskim Toplicama. Najuspješnija je bila članica Male Kajkaviane Magdalena Lobor iz 6.c razreda čiju je pjesmu Brojim pahulice žiri uvrstio među najbolje. Pjesma je tiskana u zborniku, a Magdalena je u školi primila priznanje i zbornik kao uspomenu na uspješan rad u Maloj Kajkaviani.
Ove godine Festival je održan preko mreže i nama je svejedno bila čast sudjelovati, iako žalimo za prekrasnim druženjem u Varaždinskim Toplicama. Najuspješnija je bila članica Male Kajkaviane Magdalena Lobor iz 6.c razreda čiju je pjesmu Brojim pahulice žiri uvrstio među najbolje. Pjesma je tiskana u zborniku, a Magdalena je u školi primila priznanje i zbornik kao uspomenu na uspješan rad u Maloj Kajkaviani.
PATRICIA JOZIĆ NAGRAĐENA U ZLATARU
Mala Kajkaviana ima dugačku tradiciju sudjelovanja na zlatarskim Danima kajkavske riječi u okviru natječaja Zbora malih pjesnika. Prošle školske godine rad svih izvannastavnih aktivnosti pa tako i MK bio je znatno otežan. Ipak smo se pojavili na Danima kajkavske riječi 2021. i naša članica Patricia Jozić je bila pozvana da izvede svoju pjesmu Nada je jedine koj imame na završnoj priredbi. Nažalost, Patricija nije mogla ići u Zlatar pa je Zahvalnicu i knjižicu radova sa 52. Zbora malih pjesnika u kojoj je i njezin rad, primila u školi. Čestitamo!
NADA JE JEDINE KOJ IMAME
Nada je jedine koj imame gda hodime v tami,
Nada je jedine koj imame gda sme v nevolji sami.
Nada je jedine koj imame gda nam se život obrne naopak,
Nada je jedine koj imame gda nam s pravog puta skrene korak.
Nada je jedine koj imame gda nič dobre ni.
Nada je jedine koj imame gda nam se čini kak se nič nemre popraviti.
NADA JE JEDINE KOJ IMAME
Nada je jedine koj imame gda hodime v tami,
Nada je jedine koj imame gda sme v nevolji sami.
Nada je jedine koj imame gda nam se život obrne naopak,
Nada je jedine koj imame gda nam s pravog puta skrene korak.
Nada je jedine koj imame gda nič dobre ni.
Nada je jedine koj imame gda nam se čini kak se nič nemre popraviti.
NOVOSTI IZ MALE KAJKAVIANE
S veseljem javljamo da su članice naše grupe izvannastavnih aktivnosti Mala Kajkaviana ponovno pohvaljene i nagrađene na ovim natječajima:
Međunarodni likovno-literarni natječaj 2021. „Ruke su život – oči, misao, utjeha, glazba i priča (Iselhorn, Essen, Munchen, Vukovar, Zagreb)
4. nagradu u kategoriji literarnih radova dobila je naša učenica Ema Hren iz 7.c za pjesmu Ruke.
Na Festivalu dječje knjige 2020. u natječaju Knjiga nije hrana, ali je poslastica pohvaljeni su ovi radovi naših učenica: Zemlja – Patricia Jozić, 7.c
Vu noči – Ivana Žukina
Čestitamo!
RUKE
Z rukami v škuole pišeme,
Liepe slike rišeme,
Igrame se.
Z jeziki se posvadime
Z rukami se mirime.
Z rukami rože bereme,
Mame na natkaslin
Jih deneme.
Pune po mobitelu tipkame,
Al to dobre ni,
Bolj je da se vuči.
Po njiva se z rukami kopa, sadi
Koj zraste,
Z rukami se bere.
Alti se voziju,
Ognji se kuriju.
Diete od gda se narodi
V mamina ruka spi.
A gda stari hmiraju,
Nečije ruke jim oči
zapiraju.
Ema Hren
VU NOČI
Vjutre sam duge spala
po noči ne spim.
Tulike tišine
nigdar
Niesem nigde čula.
Ne spi mi se
pak poslušam:
al nit tičeki popevaju
nit lajeju cucki.
Se je ftihnule,
se spi…
Morti se negdi
nekakvi glas
vu te tišine skril?
Morti si ti
tu bil?
Ivana Žukina
ZEMLJA
Gda ljudi vune nigde ni,
vse cvete i vse se zeleni.
Gda auti i motori po ceste ne voziju,
Živine f miru saku noč spiju.
Gda brodi po moru nemreju plavati,
Ribe moreju slobodne plivati.
Gda ljudi huste več ne vništavaju,
Tičeki glasne v jutre pozdravljaju.
Gda vune več nema nas,
Zemlja je sebi našla spas.
Patricia Jozić
Međunarodni likovno-literarni natječaj 2021. „Ruke su život – oči, misao, utjeha, glazba i priča (Iselhorn, Essen, Munchen, Vukovar, Zagreb)
4. nagradu u kategoriji literarnih radova dobila je naša učenica Ema Hren iz 7.c za pjesmu Ruke.
Na Festivalu dječje knjige 2020. u natječaju Knjiga nije hrana, ali je poslastica pohvaljeni su ovi radovi naših učenica: Zemlja – Patricia Jozić, 7.c
Vu noči – Ivana Žukina
Čestitamo!
RUKE
Z rukami v škuole pišeme,
Liepe slike rišeme,
Igrame se.
Z jeziki se posvadime
Z rukami se mirime.
Z rukami rože bereme,
Mame na natkaslin
Jih deneme.
Pune po mobitelu tipkame,
Al to dobre ni,
Bolj je da se vuči.
Po njiva se z rukami kopa, sadi
Koj zraste,
Z rukami se bere.
Alti se voziju,
Ognji se kuriju.
Diete od gda se narodi
V mamina ruka spi.
A gda stari hmiraju,
Nečije ruke jim oči
zapiraju.
Ema Hren
VU NOČI
Vjutre sam duge spala
po noči ne spim.
Tulike tišine
nigdar
Niesem nigde čula.
Ne spi mi se
pak poslušam:
al nit tičeki popevaju
nit lajeju cucki.
Se je ftihnule,
se spi…
Morti se negdi
nekakvi glas
vu te tišine skril?
Morti si ti
tu bil?
Ivana Žukina
ZEMLJA
Gda ljudi vune nigde ni,
vse cvete i vse se zeleni.
Gda auti i motori po ceste ne voziju,
Živine f miru saku noč spiju.
Gda brodi po moru nemreju plavati,
Ribe moreju slobodne plivati.
Gda ljudi huste več ne vništavaju,
Tičeki glasne v jutre pozdravljaju.
Gda vune več nema nas,
Zemlja je sebi našla spas.
Patricia Jozić
STUBIČKI KLARUŠ: KAJKAVSKI MEMORY
Sigurno se svi sjećate Stubičkog klaruša, slikovnoga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja kojeg je naša škola izdala prije dvije godine. Prema tom rječniku knjižničarka je izradila edukativnu igricu: kajkavski memory. Igrica ima čak 248 kartica, znači mogu se složiti 124 para. Podijeljena je u 6 setova tako da može igrati cijeli razred. Namijenjena je svim učenicima naše škole koji žele ponavljati ili učiti kajkavsko narječje i to lokalni govor stubičkoga kraja. Općepoznato je da ova vrsta igrice pomaže u kognitivnom razvoju djece.
Izrada igrice je išla prilično sporo i kad je konačno bila gotova, htjeli smo ju brzo isprobati. A tko je pozvaniji da to učini od grupe Mala Kajkaviana. Zbog epidemioloških pravila prisiljeni smo se u zadnje vrijeme sastajati u zelenoj učionici iza škole. Knjižničarka je donijela memory i zabava je mogla početi! Bilo je veselja, čak i vriske i kad smo se pošteno zaigrali, puhnuo je vjetar… Na kraju smo kartice skupljali po travi oko stolova i klupa. Drugi put smo pokušali u predvorju škole, baš je bilo lijepo, ali je kratko trajalo jer su učenici morali na nastavu… Ali bit će još prilike, bar se nadamo. Igrica će se ubuduće koristiti u redovnoj nastavi i to u prvom razredu kad se obrađuje tema slikovni rječnik.
Izrada igrice je išla prilično sporo i kad je konačno bila gotova, htjeli smo ju brzo isprobati. A tko je pozvaniji da to učini od grupe Mala Kajkaviana. Zbog epidemioloških pravila prisiljeni smo se u zadnje vrijeme sastajati u zelenoj učionici iza škole. Knjižničarka je donijela memory i zabava je mogla početi! Bilo je veselja, čak i vriske i kad smo se pošteno zaigrali, puhnuo je vjetar… Na kraju smo kartice skupljali po travi oko stolova i klupa. Drugi put smo pokušali u predvorju škole, baš je bilo lijepo, ali je kratko trajalo jer su učenici morali na nastavu… Ali bit će još prilike, bar se nadamo. Igrica će se ubuduće koristiti u redovnoj nastavi i to u prvom razredu kad se obrađuje tema slikovni rječnik.
MALA KAJKAVIANA U DOBA KORONE
Došla su teška i složena vremena. Nije lako u školi, ni đacima, ni učiteljima ni tetama kuharicama, ni spremačicama...nikome. Nastava zasad još nekako ide, ali za izvannastavne aktivnosti ovo su jako teški dani. U tim grupama su učenici iz različitih razreda pa se zapravo ne smiju sastajati??? Mi smo dobili dozvolu da se vidimo u zelenoj učionici iza škole i veselimo se svakom susretu. Ali što kad dođe loše vrijeme? Dopisujemo se putem Vibera i Yammera, stavljamo radove na Yammer, ali teško je kad se ne možemo vidjeti. No tješimo se, Mala Kajkaviana djeluje bez prekida već 20 godina. Nismo prekinuli s radom ni kad je voditeljica bila na porodiljskom nego smo našli zamjensku voditeljicu. Pa onda valjda nećemo ni sad pokleknuti!!!
VESELJE U KNJIŽNICI
Lijepo je kad i u ovim složenim uvjetima rada možemo razveseliti nekog učenika i osjetiti atmosferu entuzijazma i radosti koju donosi uspjeh učenika. Naša bivša učenica Ivana Žukina dobila je prošle školske godine 1. nagradu za poetski rad „Kipček“ na natječaju Hrvatskih voda. Dar je nevjerojatno dugo putovao i tek ovaj tjedan stigao u našu školu. Ne želeći čekati ni sekunde više, odmah sam pozvala Ivanu u knjižnicu i predala joj dar u vrijednosti tisuću kuna. Bilo je prelijepo gledati Ivanu kako s oduševljenjem pregledava pribor za kemijske pokuse, razne vrste pribora za slikanje i crtanje, majicu, kapu, naprtnjaču, knjige i razne druge stvari. Kao dodatak od knjižničarke je dobila zadnji broj časopisa Hrvatsko zagorje jer je u njemu Ivanin poster o španjolskoj gripi. Ni to nije sve: Ivana je nagrađena i na Danima kajkavske riječi u Zlataru i 19. rujna će tamo govoriti svoju pjesmu Vu noči. Teško nam se rastati od takvih učenika, ali znamo da je rastanak nužan. Ivani želimo uspjeh i sreću u nastavku školovanja i još mnogo kreativnih radova.
MALA KAJKAVIANA RADI I NA DALJINU I NA BLIZINU
Otežani uvjeti rada pogodili su izvannastavne aktivnosti jednako kao i cjelokupnu nastavu. Morali smo smo se brzo snaći u novim uvjetima. Otvorili smo Viber grupu i grupu Mala Kajkaviana na Yammeru i sporazumijevali se na taj način. Neki članovi ove kreativne grupe bili su vrlo aktivni, redovito slali svoje radove, komentirali, lajkali. Radove smo slali na mnoge natječaje, a rezultate ćemo vidjeti tek na jesen. Bez obzira na to, nedostajao nam je neposredni kontakt. Zato smo se u utorak 16. 6. sastali u Zelenoj učionici iza naše škole. Podijelili smo neka priznanja koja su učenici dobili u međuvremenu, pročitali nove radove i napravili plan za dalje. Zasladili smo se napolitankama i još slađe napričali...
Kad se kreativci slože, korona im ništa ne može!
Kad se kreativci slože, korona im ništa ne može!
ČLANICA MALE KAJKAVIANE IVANA ŽUKINA NAGRAĐENA NA NATJEČAJU HRVATSKIH VODA
Ivanu Žukina, učenicu 8.a razreda, svi već dobro znamo po izvrsnim rezultatima na svim poljima, a posebno po slikovnici Crvena raketa koja je tiskana u okviru natječaja Moja prva knjiga. Slikovnica je dio fonda naše školske knjižnice i rado je posuđivana.
Zato nas nije iznenadilo, ali nas je razveselilo, kad je Ivana na natječaju Hrvatskih voda na državnoj razini ostvarila nagradu za pjesmicu o vodi. Nagrađena je njezina pjesma Kipček i nužno je naglasiti da je to jedina nagrada u ovoj kategoriji. Ovogodišnji natječaj Hrvatskih voda zvao se „Najmlađi za vode Hrvatske 2019- - 2020.“ Bio je posvećen Svjetskom danu voda 2020. i temi „Voda i klimatske promjene“. Sve radove koji su prispjeli na natječaj, a bilo ih je ukupno 322, prožele su poruke o prilagodbama na klimatske promjene te očuvanju voda i prirode. Ivana je pored toga glavnog motiva u pjesmu utkala svoju rodnu Stubicu jer ju je za pjesmu motivirala Kršinićeva skulptura majke i djeteta koja se nalazi pokraj župne crkve u Donjoj Stubici. Ovogodišnji natječa j se odvijao u specifičnim uvjetima sa štrajkom učitelja i obustavom nastave početkom školske godine te pojavom korona virusa završetkom natječaja. Stoga Hrvatske vode „posebno pohvaljuju svaki pristigli rad, trud i volju ravnatelja, učitelja i mentora koji su unatoč svim okolnostima našli vremena i usmjerili svoje učenike na kreativno izražavanje i razvijanje vještina koje će doprinijeti razumijevanju i usvajanju novih znanja.“
Čestitamo Ivani i želimo joj uspjeh u daljnjem školovanju!
Zato nas nije iznenadilo, ali nas je razveselilo, kad je Ivana na natječaju Hrvatskih voda na državnoj razini ostvarila nagradu za pjesmicu o vodi. Nagrađena je njezina pjesma Kipček i nužno je naglasiti da je to jedina nagrada u ovoj kategoriji. Ovogodišnji natječaj Hrvatskih voda zvao se „Najmlađi za vode Hrvatske 2019- - 2020.“ Bio je posvećen Svjetskom danu voda 2020. i temi „Voda i klimatske promjene“. Sve radove koji su prispjeli na natječaj, a bilo ih je ukupno 322, prožele su poruke o prilagodbama na klimatske promjene te očuvanju voda i prirode. Ivana je pored toga glavnog motiva u pjesmu utkala svoju rodnu Stubicu jer ju je za pjesmu motivirala Kršinićeva skulptura majke i djeteta koja se nalazi pokraj župne crkve u Donjoj Stubici. Ovogodišnji natječa j se odvijao u specifičnim uvjetima sa štrajkom učitelja i obustavom nastave početkom školske godine te pojavom korona virusa završetkom natječaja. Stoga Hrvatske vode „posebno pohvaljuju svaki pristigli rad, trud i volju ravnatelja, učitelja i mentora koji su unatoč svim okolnostima našli vremena i usmjerili svoje učenike na kreativno izražavanje i razvijanje vještina koje će doprinijeti razumijevanju i usvajanju novih znanja.“
Čestitamo Ivani i želimo joj uspjeh u daljnjem školovanju!
KIPČEK
Stoji kipček
Na gradskemu trgu.
Tak je lepi
Kak pravi da je čovek.
Tak je bar bil
Dek ni dešč počel cureti.
Pak mu čez obraz kak soze curi
I sega ga je zgrizel.
Spire ga, spire, spire
Tiej nekakvi kiseli dešč,
Kiselieši nek zagorski kiseliš
Dek ga ne de kraja zgrizel.
Stoji kipček
Na gradskemu trgu,
I sega je vništen
Od dežđa je zgrižen.
Zmučen…
Stoji kipček
Na gradskemu trgu.
Tak je lepi
Kak pravi da je čovek.
Tak je bar bil
Dek ni dešč počel cureti.
Pak mu čez obraz kak soze curi
I sega ga je zgrizel.
Spire ga, spire, spire
Tiej nekakvi kiseli dešč,
Kiselieši nek zagorski kiseliš
Dek ga ne de kraja zgrizel.
Stoji kipček
Na gradskemu trgu,
I sega je vništen
Od dežđa je zgrižen.
Zmučen…
BILI SMO NA FESTIVALU IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI U VARAŽDINSKIM TOPLICAMA
Centri izvrsnosti Varaždinske županije i Centar izvrsnosti za hrvatski jezik za osnovne škole VŽ došli su na izvrsnu ideju da osnuju jednu manifestaciju koja bi bila posvećena podizanju nacionalne svijesti. Nazvali su ga po velikanu naše povijesti I. Kukuljeviću Sakcinskom koji je ostao za sve vijeke upisan u povijest i u kolektivnom pamćenju po svom govoru u Hrvatskom saboru 1843. godine. Festival je održan 26. veljače 2020. u hotelu Minerva u Varaždinskim Toplicama.
Svoju izvrsnost organizatori su pokazali odabirom predavača i tema. Festival je počeo izvedbom spomenutog govora u izvedbi učenika Frana Rabuzina iz OŠ Novi Marof. Glavni predavač je bio već itekako poznati pisac dr. sc. Kristian Novak, ali ovaj put ne kao pisac nego kao istraživač vremena Ilirskoga pokreta. Već naslovom predavanja: Za svjetlost stvoren: o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom i govoru nakon kojeg više ništa nije bilo isto, predavač nas je zainteresirao, a svojim stilom i sadržajem predavanja premašio je naša očekivanja. Dr. sc. Velimir Piškorec i dr. sc. Ivana Kurtović Budja predstavili su nam projekt Zvučni atlas hrvatskih govora. Velimir Piškorec je govorio đelekovečkim oblikom kajkavštine na vrlo duhovit način tako da nas je uspio do suza nasmijati, ali i predstaviti projekt na najbolji način. Ne manje zanimljiv bio je i program učenika OŠ Antuna i Ivana Kukuljevića Varaždinske Toplice u kojem su najupečatljiviji bili kostimirani plesovi na Straussove melodije. Na trenutak su nas vratili u vrijeme Austro-ugarske Monarhije.
Drugi dio festivala bila je Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“. Čuli smo 20 izvrsnih radova na kajkavskom jeziku, a predstavljen je i mali zbornik radova u koji su ušle i pjesme naših učenica Moja domovina Patricije Jozić i Hrvacka rieč Taše Kondres. Na kraju vrijedi reći da su članice Male Kajkaviane Patricia i Taša zajedno sa svojom mentoricom Danicom Pelko uživale u nesvakidašnjem programu i vratile se s novim poletom i voljom za stvaralaštvo na kajkavskom jeziku.
Svoju izvrsnost organizatori su pokazali odabirom predavača i tema. Festival je počeo izvedbom spomenutog govora u izvedbi učenika Frana Rabuzina iz OŠ Novi Marof. Glavni predavač je bio već itekako poznati pisac dr. sc. Kristian Novak, ali ovaj put ne kao pisac nego kao istraživač vremena Ilirskoga pokreta. Već naslovom predavanja: Za svjetlost stvoren: o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom i govoru nakon kojeg više ništa nije bilo isto, predavač nas je zainteresirao, a svojim stilom i sadržajem predavanja premašio je naša očekivanja. Dr. sc. Velimir Piškorec i dr. sc. Ivana Kurtović Budja predstavili su nam projekt Zvučni atlas hrvatskih govora. Velimir Piškorec je govorio đelekovečkim oblikom kajkavštine na vrlo duhovit način tako da nas je uspio do suza nasmijati, ali i predstaviti projekt na najbolji način. Ne manje zanimljiv bio je i program učenika OŠ Antuna i Ivana Kukuljevića Varaždinske Toplice u kojem su najupečatljiviji bili kostimirani plesovi na Straussove melodije. Na trenutak su nas vratili u vrijeme Austro-ugarske Monarhije.
Drugi dio festivala bila je Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“. Čuli smo 20 izvrsnih radova na kajkavskom jeziku, a predstavljen je i mali zbornik radova u koji su ušle i pjesme naših učenica Moja domovina Patricije Jozić i Hrvacka rieč Taše Kondres. Na kraju vrijedi reći da su članice Male Kajkaviane Patricia i Taša zajedno sa svojom mentoricom Danicom Pelko uživale u nesvakidašnjem programu i vratile se s novim poletom i voljom za stvaralaštvo na kajkavskom jeziku.
HRVACKA RIEČ
Hrvacka rieč Je bila prve kaj sam čula. Hrvacka rieč Je bila prve kaj sam popevala. Hrvatska rieč Je one ščim se budim i idem spat. Hrvacke rieči Se nigdar nem dost naposlušala. Hrvacke rieči Se nigdar nem odrekla. I da me zdej primeju i zatučeju Zakričala bi hrvacku rieč. To je rieč teru su me nafčili Mamek, tatek, babica i dedek. Hrvacku rieč Nigdar pozabila nem, Glasne bum ju govorila, Da ju si narodi čujeju, Tu hrvacku milu mi reč. Taša Kondres, 8.b . |
MOJA DOMOVINA
|
RADIONICE U SV. KRIŽU ZAČRETJE
Subota 7. prosinca 2019. bila je za 4 članice Male Kajkaviane (Emu Hren, Patriciju Jozić, Martu Drempetić Hrčić i Antares Jaić) poseban dan. Taj dan su u pratnji voditeljice Male Kajkaviane Danice Pelko bile u svetokriškoj Žitnici na radionici Kinč moje babice. Radionicu već tradicionalno uoči Božića organizira DND Sv. Križ Začretje, a vodi majstorica starih zanata Ana Čižmek. Ove godine tema je bila bodec – tradicionalni ženski prsni ukras (broš, iglica). Kad smo na stolu ugledali minijaturne perlice, žice i kopče, a na prsima demonstratorica gotove bodece postali smo skeptični. Činilo nam se da je to prekomplicirano i da djeca u tako kratkom vremenu neće moći svladati kompliciranu tehniku izrade. Ali prevarili smo se, do kraja radionice neke su djevojčice izradile 2 ili čak tri bodeca. Došla nas je snimiti čak i televizija, bilo je malo vremena i za zabavu, a kući smo se vraćale okićene bodecima. Bilo je to veselje za nas, ali i za naše mame koje su od svojih kćeri dobile jedinstven dar, njihovih ruku djelo.
MALA KAJKAVIANA DVA PUTA NASTUPILA NA 50. DANIMA KAJKAVSKE RIJEČI U ZLATARU
Ove godine u Zlataru su se održavali 50. jubilarni dani kajkavske kulture. U okviru Zbora malih pjesnika u Zlataru su nastupili naši učenici Taša Kondres i Josip Milički. Josip je izveo svoju pjesmu Stezica, a Taša svoju pjesmu Vura.
Proslavi 50. obljetnice zlatarskog festivala pridružila se naša škola u okviru programa koji se 25. rujna 2019. održao u Gradskoj knjižnici Zlatar. Tamo je bila predstavljena knjiga „Najlepše su kajkavske rieči“ koju je u povodu ovog velikog jubileja napisala ravnateljica POU Zlatar Gordana Valjak. Naša školu su predstavile 3 učenice, članice male Kajkaviane: Ema Hren, Patricia Jozić i Marta Drempetić Hrčić. One su odrecitirale svoje pjesme, a njihova mentorica Danice Pelko je ukratko predstavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja i Stubički klaruš: slikovni rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja. Može se reći da je knjiga Gordane Valjak „Najlepše su kajkavske rieči“ svojim naslovom ujedinila sve tri knjige koje su predstavljene te večeri. Naša škola je za dugogodišnje uspješno sudjelovanje na Zboru malih pjesnika u Zlataru, njegovanje kajkavskog pjesništva i očuvanje zavičajne kulture dobila posebno priznanje.
Proslavi 50. obljetnice zlatarskog festivala pridružila se naša škola u okviru programa koji se 25. rujna 2019. održao u Gradskoj knjižnici Zlatar. Tamo je bila predstavljena knjiga „Najlepše su kajkavske rieči“ koju je u povodu ovog velikog jubileja napisala ravnateljica POU Zlatar Gordana Valjak. Naša školu su predstavile 3 učenice, članice male Kajkaviane: Ema Hren, Patricia Jozić i Marta Drempetić Hrčić. One su odrecitirale svoje pjesme, a njihova mentorica Danice Pelko je ukratko predstavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja i Stubički klaruš: slikovni rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja. Može se reći da je knjiga Gordane Valjak „Najlepše su kajkavske rieči“ svojim naslovom ujedinila sve tri knjige koje su predstavljene te večeri. Naša škola je za dugogodišnje uspješno sudjelovanje na Zboru malih pjesnika u Zlataru, njegovanje kajkavskog pjesništva i očuvanje zavičajne kulture dobila posebno priznanje.
STEZICA
Po stezice hodim
Sam sebe nekam vodim.
Ili v trsje ili dima,
Po stezice hodim.
Po stezice se vlečem
Pak si premišljam
Kaj bu mati rekla
Kaj sam kulju zaradil.
Po stezice se z društvam
Ja spominam,
Norim i zabavljam.
I idem dima ili v trsje.
Nedam svoju stezicu,
Neju mi tu asfaljterali cesticu,
Same ona naj me vodi
Ili dima ili v trsje.
Josip Milički, 6.c
VURA
Tam na zidu stoji
Ja ju bez povoda gledim.
Naviek je ona kriva
jer mi vrieme krade.
A gda zazvoni
Tak se splašim da skočim,
Babica me v čudu gledi.
Vura mi zeme sekunde života.
Vjutre se zbudim
Gda ju poglejem
Su prašnu
Kaže da je več osem.
Skočim z postelje,
Brze se oblečem,
Zemem tašku,
Bežim v škuolu.
Unda male stanem
Pak se pitam:
Duoj je opče zmislil vuru,
Same nam vrieme krade.
Taša Kondres, 8.b
MALA KAJKAVIANA NA IZLOŽBI IGRAČAKA
.
Članovi Male Kajkaviane nisu više mali, ali tko bi odolio igračkama i to ovako lijepoj zbirci igračaka kakva je upravo izložena u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Radi se o izložbi „Zbirka, a ne zbrka! – igračkama iz ostavštine prof. dr. sc. Tihomila Stahuljaka u vlasništvu Jure Gašparca. U petak 10. svibnja se mala, ali vesela skupina uputila u naš najbliži muzej. Današnje igračke su sve više digitalizirane, potreban im je izvor energije, a starinske igračke kakve smo vidjeli na izložbi su upravo zbog toga još zanimljivije i čarobnije. Dečki iz Kajkaviane su se odmah zaigrali drvenim kockama. Nakon razgledavanja izložbe pogledali smo i Muzej. Bilo je lijepo vrijeme pa su neki iskoristili dio vremena za šetnju, a neki za igru na otvorenom. Samo da nam je više vremena za igračke i igru…
U ponedjeljak 29. travnja 2019. najaktivnije učenice članice Male Kajkaviane imale su priliku doživjeti kako bajke priča svestrana umjetnica Margareta Peršić. Susret s njom bio je organiziran u Gradskoj knjižnici K. Š. Gjalski u Zaboku. Posebnu priliku da ju vide i dožive imale su 3 članice male Kajkaviane: Ema Hren, Patricia Jozić i Marta Drempetić Hrčić. Margareta nam je ispričala jednu rusku narodnu bajku, ali njezino pričanje je više od pričanja. To je dramska igra u koju ona uključuje publiku, u ovom slučaju učenike i učiteljice i knjižničarke. Bajka ispričana na ovaj način dobiva na životnosti i zanimljivosti, a sve kroz zabavu i smijeh. Preporučamo!
MALO DRUGAČIJI IZLET ZA MALO DRUGAČIJE UČENIKE
Ideja za odlazak na izlet u Barnagor postojala je već više godina kao i dogovori sa spisateljicom Božicom Jelušić i konačno je ove godine došlo do realizacije. Jedna mala „četica“ učenika članova Male Kajkaviane, Novinarske grupe, Dramske grupe i Medijske skupine uputila se u ponedjeljak 8. travnja put Podravine. Nije nas mogla spriječiti ni loša vremenska prognoza.
Sad kad smo se vratili možemo reći da se put isplatio. Kod Staroga grada Đurđevca dočekao nas je unuk gospođe Jelušić Leo Filip Kovačić koji nam je rekao par riječi o Starom gradu i ispričao legendu o picokima. Nakon toga uzeli smo si vremena da malo uživamo u dvorištu Staroga grada, a jedna mala skupina učenika otišla je u pratnji knjižničarke Danice Pelko u Gradski muzej. Na naše iznenađenje, dočekao nas je suvremeno uređen muzej, pun vizualnih i slušnih efekata. U središnjoj dvorani prikazuje se filmsko uprizorenje bitke s Turcima, a posebno nas je oduševila mala soba oslikana slikama naivaca u kojoj se taktilno može „naručiti“ glazba podravskoga kraja. Malo smo i zaplesali…
Nakon ovog muzejskog doživljaja otišli smo do obližnjeg malog zoološkog vrta u kojem smo se mogli podružiti s devama, ljamama, konjima, magarcima, kozama…, a bila je tu i jedna svinja i neizostavni pijetao – picok. Nismo se lako odvojili od životinja, ali trebalo je otići put prirodnog rezervata gdje se mogu vidjeti čuveni „đurđevački peski“. Išli smo po pijesku na kojem su vidljivi tragovi divljih svinja i srna koje caruju ovdje navečer. Leo nam je ispričao nešto o flori i fauni kojih je pijesak pun, iako se čini pust kao u pravoj pustinji.
Na kraju našeg malog putovanja dočekao nas je dvor Barnagor i njegova gospodarica pjesnikinja Božica Jelušić. Bilo je ugodno sjediti na polukružno posloženim balvanima ispred dvora i slušati priču o sudbini dvora i njegovih gospodara od 19. stoljeća do današnjih dana. Iz priče je jasno što znači ljubav prema knjigama, kulturi i baštini. Čuli smo kako ta ljubav može promijeniti sudbinu čovjeka i kako čovjek može promijeniti sudbinu kulturne baštine svojom brigom i požrtvovnošću. Obišli smo dvor sretni što je taj kulturni spomenik zahvaljujući gospođi Jelušić i njezinoj obitelji ostao sačuvan. Dapače, dvor je oplemenjen novim sadržajima jer se u prostorima gdje su nekad bile štale održavaju likovne i književne radionice. Oplemenjen je i perivoj jer je gospođa Jelušić zasadila nove biljke o kojima se predano brine. Stvorila je oazu mira u kojoj se prošlost i sadašnjost stapaju na najljepši mogući način jer je dvor otvoren posjetiteljima, a posebno djeci.
Sad kad smo se vratili možemo reći da se put isplatio. Kod Staroga grada Đurđevca dočekao nas je unuk gospođe Jelušić Leo Filip Kovačić koji nam je rekao par riječi o Starom gradu i ispričao legendu o picokima. Nakon toga uzeli smo si vremena da malo uživamo u dvorištu Staroga grada, a jedna mala skupina učenika otišla je u pratnji knjižničarke Danice Pelko u Gradski muzej. Na naše iznenađenje, dočekao nas je suvremeno uređen muzej, pun vizualnih i slušnih efekata. U središnjoj dvorani prikazuje se filmsko uprizorenje bitke s Turcima, a posebno nas je oduševila mala soba oslikana slikama naivaca u kojoj se taktilno može „naručiti“ glazba podravskoga kraja. Malo smo i zaplesali…
Nakon ovog muzejskog doživljaja otišli smo do obližnjeg malog zoološkog vrta u kojem smo se mogli podružiti s devama, ljamama, konjima, magarcima, kozama…, a bila je tu i jedna svinja i neizostavni pijetao – picok. Nismo se lako odvojili od životinja, ali trebalo je otići put prirodnog rezervata gdje se mogu vidjeti čuveni „đurđevački peski“. Išli smo po pijesku na kojem su vidljivi tragovi divljih svinja i srna koje caruju ovdje navečer. Leo nam je ispričao nešto o flori i fauni kojih je pijesak pun, iako se čini pust kao u pravoj pustinji.
Na kraju našeg malog putovanja dočekao nas je dvor Barnagor i njegova gospodarica pjesnikinja Božica Jelušić. Bilo je ugodno sjediti na polukružno posloženim balvanima ispred dvora i slušati priču o sudbini dvora i njegovih gospodara od 19. stoljeća do današnjih dana. Iz priče je jasno što znači ljubav prema knjigama, kulturi i baštini. Čuli smo kako ta ljubav može promijeniti sudbinu čovjeka i kako čovjek može promijeniti sudbinu kulturne baštine svojom brigom i požrtvovnošću. Obišli smo dvor sretni što je taj kulturni spomenik zahvaljujući gospođi Jelušić i njezinoj obitelji ostao sačuvan. Dapače, dvor je oplemenjen novim sadržajima jer se u prostorima gdje su nekad bile štale održavaju likovne i književne radionice. Oplemenjen je i perivoj jer je gospođa Jelušić zasadila nove biljke o kojima se predano brine. Stvorila je oazu mira u kojoj se prošlost i sadašnjost stapaju na najljepši mogući način jer je dvor otvoren posjetiteljima, a posebno djeci.
KREATIVNA SUBOTA
Za neke članice Male Kajkaviane subota 15. prosinca 2018. je zbilja bila kreativna. Marta Drempetić Hrčić, Petra Fišter i Lucija Grdenić bile su s knjižničarkom Danicom Pelko u Sv. Križu Začretje na radionici tradicijskih umijeća „Kinč moje babice“. Radionice je jako lijepo organizirala predsjednica DND-a Sveti Križ Začretje gospođa Nevenka Sinković. Na stolovima u Muzeju „Žitnica“ čekao nas je sav potreban materijal, a radionice je vodila gospođa Ana Čižmek uz pomoć demonstratorica iz DND-a. Ove godine tema je bila vez na platnu. Sudionici su trebali savladati osnovne bodove veza (ovijenac, lančanac i plosni bod) i ukrasiti nekim jednostavnim motivom malu jastučnicu. Naše učenice bile su marljive, trudile su se, nisu uspjele završiti rad, zato su svoje jastučnice i potreban materijal ponijele kući kako bi završile ukrašavanje jastučnice. Dogovorili smo se da ćemo možda u školi na sastanku Male Kajkaviane organizirati sličnu radionicu.
JOŠ JEDNA VRIJEDNA NAGRADA OTIŠLA U NAŠU ŠKOLU
Prošle školske godine Mala Kajkaviana se javila na natječaj Bakin vrt u mojem tanjuru koji su zajedno raspisale udruga Hrvatska autohtona baština i Školska knjiga. Na natječaj se javilo 69 škola iz 19 županija, a sudjelovalo je preko 700 djece. Naša učenica iz 7.b razreda Marta Drempetić je napisala je rad na kajkavskom: Gda sam pri susedu črešnje brala i osvojila prvu nagradu u kategoriji literarnih radova učenika 5.-8. razreda. Dodjela nagrada je bila 7. 11. u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu i Marta je bila glavna zvijezda jer je jedino ona imala priliku pred publikom pročitati svoj rad. Dapače intervju s njom i cjelovit rad se mogao čuti u subotu 10. 11. na 1. programu Hrvatskoga radija. Jedan dio emisije Kod nas doma na 1. programu HRT također je bio posvećen ovom natječaju i tamo se moglo čuti i vidjeti Martu i njezinu mentoricu Danicu Pelko. Veselimo se Martinoj nagradi uz želju da ovakvih uspjeha učenika naše škole bude još više.
GDA SAM PRI SUSEDU ČREŠNJE BRALA
Jen dan gda susede ni bile doma prešla sam k njim i črešnje sam brala. Punu košaru sam nabrala. Gda sam dima došla me je japa pital de sam to bila kaj sam tak pune črešnji nabrala. Lefke mu odgovorim: „Pri susedu, a on me same pogleje pa se nasmeje i veli: „Pa da si stigla?“Lefke i polefke se f kuhnju otpravim, zesipam črešnje vu zdelicu.
Drugi dan sam nagovorila japu da ideme skup čriešnje krast. Prešel je japa z menu. Sme se prevliekli čez plot pak sme do velike črešnje došli. Splizali sme gore i počeli črešnje brati. Za 5 minut več nisme znali kam bi metali pak sme počeli jesti. Gda sme se najeli, nakanili sme se naklu spustiti, poglejeme dele: a kad tam, lotre več nema. Dek sme se mi gostili kak čvorki niesme ni primietili da je došel sused i lotru spod črešnje zel jer je na štalu trebal iti. Kej zdej: kak naklu ziti? Čubeli sme na črešnje kak lieni mački. Ja sam štiela kričati i nekuga zvati, eli japa mi nieje dal jer ga je bile sram da čriešnje krade. Unda je susedova pucka došla z pesam z španciera. Pes je mam debiežal pod čriešnju i počel lajati kak stekli. Suseda je debiežala z hiže vun i pogledala na čriešnju, a mi sme se stisnuli kak poscani golubi. Počela se smejati, a nam je mam leže bile. Prešla je po lotru, pak sme mi hitre kak veverice naklu skočili. Japa se počel spričavati, al suseda je rekla da nieje nikaj zate, da prinje tak nema duoj čriešnje brati jer su ona i sused preveč betežni, a pucica se ne vupa na čriešnju. „Pak je unda bolj da si vi črešnje poberete nek da je čvorki poijeju“, rekla je suseda.
Još te večeri pokle pune liet prinas su bili naši susedi, gibanicu od čriešnji sme jeli i spominali se. Tak sme se zaspominali da ni primietili niesme da niesme vužgali ni televizora ni kompjutera. Na koncu je dedek, teri je cile vrieme sedel v kutu i mučal, rekel: „Drieva su spametneša nek ljudi, čriešnja vas je povezala jer se nieste sami mogli degovoriti.“
Marta Drempetić
GDA SAM PRI SUSEDU ČREŠNJE BRALA
Jen dan gda susede ni bile doma prešla sam k njim i črešnje sam brala. Punu košaru sam nabrala. Gda sam dima došla me je japa pital de sam to bila kaj sam tak pune črešnji nabrala. Lefke mu odgovorim: „Pri susedu, a on me same pogleje pa se nasmeje i veli: „Pa da si stigla?“Lefke i polefke se f kuhnju otpravim, zesipam črešnje vu zdelicu.
Drugi dan sam nagovorila japu da ideme skup čriešnje krast. Prešel je japa z menu. Sme se prevliekli čez plot pak sme do velike črešnje došli. Splizali sme gore i počeli črešnje brati. Za 5 minut več nisme znali kam bi metali pak sme počeli jesti. Gda sme se najeli, nakanili sme se naklu spustiti, poglejeme dele: a kad tam, lotre več nema. Dek sme se mi gostili kak čvorki niesme ni primietili da je došel sused i lotru spod črešnje zel jer je na štalu trebal iti. Kej zdej: kak naklu ziti? Čubeli sme na črešnje kak lieni mački. Ja sam štiela kričati i nekuga zvati, eli japa mi nieje dal jer ga je bile sram da čriešnje krade. Unda je susedova pucka došla z pesam z španciera. Pes je mam debiežal pod čriešnju i počel lajati kak stekli. Suseda je debiežala z hiže vun i pogledala na čriešnju, a mi sme se stisnuli kak poscani golubi. Počela se smejati, a nam je mam leže bile. Prešla je po lotru, pak sme mi hitre kak veverice naklu skočili. Japa se počel spričavati, al suseda je rekla da nieje nikaj zate, da prinje tak nema duoj čriešnje brati jer su ona i sused preveč betežni, a pucica se ne vupa na čriešnju. „Pak je unda bolj da si vi črešnje poberete nek da je čvorki poijeju“, rekla je suseda.
Još te večeri pokle pune liet prinas su bili naši susedi, gibanicu od čriešnji sme jeli i spominali se. Tak sme se zaspominali da ni primietili niesme da niesme vužgali ni televizora ni kompjutera. Na koncu je dedek, teri je cile vrieme sedel v kutu i mučal, rekel: „Drieva su spametneša nek ljudi, čriešnja vas je povezala jer se nieste sami mogli degovoriti.“
Marta Drempetić
MALA KAJKAVIANA NASTUPILA U VIRJU
U ponedjeljak 6. 11. pun auto malih kajkavki iz naše škole uputio se put podravskog mjesta Virja. Iz zamagljenog Zagorja nakon skoro dva sata došli smo u suncem okupanu Podravinu.
U OŠ prof. Franje Viktora Šignjara nas je pozvala školska knjižničarka Đurđica Krčmar Zalar da budemo gosti na kajkavskom etnografskom kvizu. Tek tamo smo saznali da taj kviz ima 26-godišnju tradiciju i da ga je započeo poznati pjesnik i etnograf Miroslav Dolenec Dravski. U znanju i vještinama na temu starih zanata natjecalo se nekoliko podravskih škola. Bili smo impresionirani njihovom pripremljenošću i znanjem, pripremili su prave male projekte vezane uz zadanu temu. Posebno nas je oduševilo kako oni s ponosom govore kajkavski, uočavali smo sličnosti i razlike zagorskog i podravskoga kajkavskog govora. Bilo nam je zanimljivo čuti kao je prosudbeno povjerenstvo ocijenilo nastup pojedinih ekipa i kakve su im komentare dali. Tu su bile i naše učenice koje su govorile svoje stihove kako bi uveličale cijeli događaj. Antares Jaić je govorila svoju pjesmu Herc, Ema Hren pjesmu Fertun, a Patricia Jozić pjesmu Zima. S nama je bila i naša bivša učenica Magdalena Blagec od koje je publika mogla čuti čak 3 pjesme: Zake, Jesen i Nočnu pesmu. Knjižničarka Danica Pelko je u par riječi predstavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja.
Nakon službenog dijela programa imali smo vremena i priliku malo se družiti. Vraćali smo se pomalo umorni, ali sretni jer je naš boravak u Virju bio mala lekcija iz kajkavskog pjesništva i kajkavske kulture uopće.
U OŠ prof. Franje Viktora Šignjara nas je pozvala školska knjižničarka Đurđica Krčmar Zalar da budemo gosti na kajkavskom etnografskom kvizu. Tek tamo smo saznali da taj kviz ima 26-godišnju tradiciju i da ga je započeo poznati pjesnik i etnograf Miroslav Dolenec Dravski. U znanju i vještinama na temu starih zanata natjecalo se nekoliko podravskih škola. Bili smo impresionirani njihovom pripremljenošću i znanjem, pripremili su prave male projekte vezane uz zadanu temu. Posebno nas je oduševilo kako oni s ponosom govore kajkavski, uočavali smo sličnosti i razlike zagorskog i podravskoga kajkavskog govora. Bilo nam je zanimljivo čuti kao je prosudbeno povjerenstvo ocijenilo nastup pojedinih ekipa i kakve su im komentare dali. Tu su bile i naše učenice koje su govorile svoje stihove kako bi uveličale cijeli događaj. Antares Jaić je govorila svoju pjesmu Herc, Ema Hren pjesmu Fertun, a Patricia Jozić pjesmu Zima. S nama je bila i naša bivša učenica Magdalena Blagec od koje je publika mogla čuti čak 3 pjesme: Zake, Jesen i Nočnu pesmu. Knjižničarka Danica Pelko je u par riječi predstavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja.
Nakon službenog dijela programa imali smo vremena i priliku malo se družiti. Vraćali smo se pomalo umorni, ali sretni jer je naš boravak u Virju bio mala lekcija iz kajkavskog pjesništva i kajkavske kulture uopće.
PJESNIČKE RADIONICE ZA UČENIKE NAGRAĐENE NA 55. GORANOVOM PROLJEĆU
Kao i svake godine na prvi dan proljeća u Lukovdolu je dodijeljen Goranov vijenac Tonku Maroeviću te ostale pjesničke nagrade Goranovog proljeća. To je bio razlog velikog veselja za one najmlađe nagrađene sudionike, učenike osnovnih i srednjih škola. Za njih je organizator (Gradska knjižnica Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko) pripremio posebnu nagradu. Bili su pozvani na pjesničke radionice koje je vodio član prosudbenog povjerenstva prof. Miroslav Mićanović.
Radionice su održane 8. i 9. lipnja u Željezničkoj tehničkoj školi u Moravicama, sudionici su bili smješteni u đačkom domu u okviru te škole. Na radionicama su sudjelovali: Magdalena Blagec, 8. razred, OŠ Donja Stubica i njezina mentorica prof. Danica Pelko; Emilija Arbutina, 6. razred, OŠ Siniše Glavaševića, Vukovar i njezina mentorica prof. Maja Stjepanović; Vida Sever, 3. razred, Prva gimnazija Varaždin i njezina mentorica prof. Tatjana Ruža te Andrej Đeraj, 3. razred, Gimnazija Požega. Počeli smo zajedničkim objedom u dojmljivom restoranu Kamačnik na rijeci Dobri gdje su nas oduševile štrudle od borovnica. Nakon tog ukusnog zagrijavanja bili smo spremni za radionice.
Prof. Mićanović je radionicu vodio stručno, ali ležerno, u skladu sa svojim stilom. Povremeno nam je čitao neke pjesme suvremenih pjesnika i jednu vlastitu pjesmu. O pjesmama smo razgovarali, a najzanimljiviji dio je bio kad su mladi pjesnici – sudionici radionice čitali svoje radove. Dobili su i priliku reći nešto o svom pisanju, o tome kada pišu, kome pokazuju svoje radove, što im znači pisanje. Mentori su također dobili priliku izraziti se o svom radu. Naravno da je u nečem takvom kao što je pisanje poezije teško davati savjete, ali prof. Mićanović je ipak dao neke smjernice za poetsko izražavanje. Velika prednost ovih radionica je bila u malom broju sudionika pa je bio moguć osoban kontakt s voditeljem. Također se mora dodati da je smo se jako lijepo proveli i u neformalnom druženju, razgovarajući o piscima i poeziji, ali i o ostalim temama, šaleći se i prepričavajući zgode iz školskog života. Nadamo se da su se sklopila i neka prijateljstva koja će nadživjeti ovo druženje, a zajednički smo proslavili i jedan rođendan.
Pored radionica za sudionike je bio organiziran bogat program. Išli smo posjetiti Brod Moravice, mjesto koje je u svibnju ove godine proslavilo 200 godina školstva. U čast te velike obljetnice uređena je stara učionica s izvornim namještajem, svom opremom, priborom i svime što je nekad bilo potrebno da bi se održavala nastava. Neki od nas mentora, a posebno oni koji su povjesničari po struci, jako su se ugodno osjećali u ovom prostoru. Za učenike koji su u današnje vrijeme navikli na kompjuterizirane učionice bilo je to nešto novo jer oni nikad nisu vidjeli mnoge od predmeta koji se tamo nalaze. Posebno nas se dojmila kula Turanj s kraja 16. stoljeća koju je u Gornjim Moravicama dao izgraditi knez Zrinski za obranu od Turaka. Kula je sazidana od kamenih blokova, ima tri etaže s puškarnicama i pokretnim drvenim stubama. U 19. st. kula Turanj preuređena je u zvonik, a 1944. teško je oštećena u zračnom napadu na mjesto. Kasnije je obnovljen zvonik, a 2005. g. i vanjski zidovi crkve sv. Nikole koja dominira mjestom. Turanj je iskorišten kao toranj crkve, a u njemu se danas nalazi mala izložba s replikama oružja. Posebna epizoda našeg puta po Goranovom zavičaju bio je posjet Hrvatskoj čitaonici sela Kuti. Šesnaestero mještana je 22. studenog 1936. osnovalo “Hrvatsku čitaonicu sela Kuti – Gorski kotar”, kao ustanovu koja će prikupljati, čuvati i širiti pisanu riječ, organizirati kulturna zbivanja, unapređivati život mještana i u svakom im smislu pomagati. U tom smislu čitaonica djeluje i danas. Mi smo na tom simpatičnom mjestu upriličili kratki spontani recital pjesama mladih nagrađenih pjesnika s ovogodišnjeg Goranovog proljeća.
Radionice su završile, a gdje drugdje nego u Lukovdolu. Tamo smo zajednički pogledali muzej u rodnoj kući Ivana Gorana Kovačića i obišli spomenik posvećen Goranu. Uslijedila je svečanost zatvaranja Goranovog proljeća na kojoj su naši mladi pjesnici pročitali svoje stihove. Dugo smo se opraštali nakon ova dva dana zajedničkog druženja, imali smo dojam da se odavna znamo. Valjda nas je sjedinila čarolija pjesničke riječi koja ima moć pronaći najdublje zakutke duše.
Radionice su održane 8. i 9. lipnja u Željezničkoj tehničkoj školi u Moravicama, sudionici su bili smješteni u đačkom domu u okviru te škole. Na radionicama su sudjelovali: Magdalena Blagec, 8. razred, OŠ Donja Stubica i njezina mentorica prof. Danica Pelko; Emilija Arbutina, 6. razred, OŠ Siniše Glavaševića, Vukovar i njezina mentorica prof. Maja Stjepanović; Vida Sever, 3. razred, Prva gimnazija Varaždin i njezina mentorica prof. Tatjana Ruža te Andrej Đeraj, 3. razred, Gimnazija Požega. Počeli smo zajedničkim objedom u dojmljivom restoranu Kamačnik na rijeci Dobri gdje su nas oduševile štrudle od borovnica. Nakon tog ukusnog zagrijavanja bili smo spremni za radionice.
Prof. Mićanović je radionicu vodio stručno, ali ležerno, u skladu sa svojim stilom. Povremeno nam je čitao neke pjesme suvremenih pjesnika i jednu vlastitu pjesmu. O pjesmama smo razgovarali, a najzanimljiviji dio je bio kad su mladi pjesnici – sudionici radionice čitali svoje radove. Dobili su i priliku reći nešto o svom pisanju, o tome kada pišu, kome pokazuju svoje radove, što im znači pisanje. Mentori su također dobili priliku izraziti se o svom radu. Naravno da je u nečem takvom kao što je pisanje poezije teško davati savjete, ali prof. Mićanović je ipak dao neke smjernice za poetsko izražavanje. Velika prednost ovih radionica je bila u malom broju sudionika pa je bio moguć osoban kontakt s voditeljem. Također se mora dodati da je smo se jako lijepo proveli i u neformalnom druženju, razgovarajući o piscima i poeziji, ali i o ostalim temama, šaleći se i prepričavajući zgode iz školskog života. Nadamo se da su se sklopila i neka prijateljstva koja će nadživjeti ovo druženje, a zajednički smo proslavili i jedan rođendan.
Pored radionica za sudionike je bio organiziran bogat program. Išli smo posjetiti Brod Moravice, mjesto koje je u svibnju ove godine proslavilo 200 godina školstva. U čast te velike obljetnice uređena je stara učionica s izvornim namještajem, svom opremom, priborom i svime što je nekad bilo potrebno da bi se održavala nastava. Neki od nas mentora, a posebno oni koji su povjesničari po struci, jako su se ugodno osjećali u ovom prostoru. Za učenike koji su u današnje vrijeme navikli na kompjuterizirane učionice bilo je to nešto novo jer oni nikad nisu vidjeli mnoge od predmeta koji se tamo nalaze. Posebno nas se dojmila kula Turanj s kraja 16. stoljeća koju je u Gornjim Moravicama dao izgraditi knez Zrinski za obranu od Turaka. Kula je sazidana od kamenih blokova, ima tri etaže s puškarnicama i pokretnim drvenim stubama. U 19. st. kula Turanj preuređena je u zvonik, a 1944. teško je oštećena u zračnom napadu na mjesto. Kasnije je obnovljen zvonik, a 2005. g. i vanjski zidovi crkve sv. Nikole koja dominira mjestom. Turanj je iskorišten kao toranj crkve, a u njemu se danas nalazi mala izložba s replikama oružja. Posebna epizoda našeg puta po Goranovom zavičaju bio je posjet Hrvatskoj čitaonici sela Kuti. Šesnaestero mještana je 22. studenog 1936. osnovalo “Hrvatsku čitaonicu sela Kuti – Gorski kotar”, kao ustanovu koja će prikupljati, čuvati i širiti pisanu riječ, organizirati kulturna zbivanja, unapređivati život mještana i u svakom im smislu pomagati. U tom smislu čitaonica djeluje i danas. Mi smo na tom simpatičnom mjestu upriličili kratki spontani recital pjesama mladih nagrađenih pjesnika s ovogodišnjeg Goranovog proljeća.
Radionice su završile, a gdje drugdje nego u Lukovdolu. Tamo smo zajednički pogledali muzej u rodnoj kući Ivana Gorana Kovačića i obišli spomenik posvećen Goranu. Uslijedila je svečanost zatvaranja Goranovog proljeća na kojoj su naši mladi pjesnici pročitali svoje stihove. Dugo smo se opraštali nakon ova dva dana zajedničkog druženja, imali smo dojam da se odavna znamo. Valjda nas je sjedinila čarolija pjesničke riječi koja ima moć pronaći najdublje zakutke duše.
KNJIGA NIJE HRANA, ALI JE POSLASTICA
Ova čuvena izreka velikog Tina Ujevića postala je nazivom natječaja za dječje literarne radove kojeg je po prvi put ove godine raspisao Centar za kulturu Trešnjevka u okviru 11. Festivala dječje knjige. Na natječaj je došlo više od 300 radova iz cijele Hrvatske tako da je stručno povjerenstvo imalo dosta posla. Ali što je to za ovakvo povjerenstvo: Enes Kišević, Ksenija Kušec, Dubravka Težak, Sonja Zubović i Želimir Hercigonja (predsjednik). Imali smo sreću da su se radovi članova naše Male Kajkaviane itekako dopali povjerenstvu. Ravnopravnom drugom nagradom nagrađene su Ema Hren za pjesmu Fertun i Antares Jaić za pjesmu Herc. Pohvaljene su Patricia Jozić za pjesmu Zima i Magdalena Blagec za pjesmu Ja. Ovi rezultati posebno vesele voditeljicu Danicu Pelko zato jer su nagrađene i pohvaljene najmlađe članice Male Kajkaviane što daje naslutiti da ćemo i nadalje imati dobrih radova i osvajati nagrade. Ali slučaj je htio da Ema, Antares i Patricia nisu mogle na dodjelu nagrada koja je bila u Zagrebu u petak 25. svibnja 2018. jer su bile u školi u prirodi. Tako je sve nagrade i pohvale preuzela Magdalena Blagec. Preostalo je samo da im nagrade predamo u školi i da im cijeli razred zapljeska.
FERTUN HERC
Saki den ga gledim, Stalne pumpa,
Prije nek zaspim. Stalne dela,
Mira si nigdar neda.
Babica ga duge nucala ni Se pokreče,
Pak zdej na police počiva, spi. Stati neče.
Vudira stalne,
Lepi je čeljeni Boli nas jake.
Z piknjama belim Nič tak jake ne boli
Jake ga nucati želim. Nek gda ga nešče
Ne zavoli.
El ja neznam kuhati
Pak ga nemam zake nase metati. ANTARES JAIĆ, 4.A
EMA HREN, 4.a
FERTUN HERC
Saki den ga gledim, Stalne pumpa,
Prije nek zaspim. Stalne dela,
Mira si nigdar neda.
Babica ga duge nucala ni Se pokreče,
Pak zdej na police počiva, spi. Stati neče.
Vudira stalne,
Lepi je čeljeni Boli nas jake.
Z piknjama belim Nič tak jake ne boli
Jake ga nucati želim. Nek gda ga nešče
Ne zavoli.
El ja neznam kuhati
Pak ga nemam zake nase metati. ANTARES JAIĆ, 4.A
EMA HREN, 4.a
MAGDALENA BLAGEC OTVORILA GODIŠNJU SKUPŠTINU DRUŠTVA KAJKAVIANA
Magdalena Blagec je postala mala, ali sjajna zvijezda Male Kajkaviane. Uočili su to i u „velikoj“ Kajkaviani tako da je Magdalena bila pozvana da govori svoje stihove prije Godišnje skupštine Društva Kajkaviana koja je održana u Donjoj Stubici 4. svibnja. Magdalena je odrecitirala dvije pjesme: Veter i Zake te pročitala tri: Nočna pesma, Ja i Poglej me. To su neke od pjesama za koje je nagrađena drugom nagradom na Goranovom proljeću. Bila je to prigoda da ju čuju ljubitelji kajkavske riječi iz raznih zagorskih mjesta i da joj zapljeskaju. Ljepota njenih stihova i cjelina nastupa potakla je brojna pitanja, a pogotovo ona koja se tiču nastavka njezinog školovanja jer ona nažalost uskoro napušta našu školu. Svi su se složili da Magdalena treba nastaviti pisati jer kad se udruže ljepota kajkavske riječi i njezin talent nastaju prave poetske poslastice.
JA
Po bregima sem senje sejala,
Dišučim pušlekima dušu grejala.
K meglami sam se spovedati hodila,
Med taubekami si zapopevala.
Hustam sam tajne svoje šepitala,
Hižicam poskrivečki namigavala.
Z vetrekam sam tancati najlepše znala,
Sunčeku se saki dan smejala.
Ftičeki su mi venčeka od cvietja dali,
Potoki su me tak liepe slikati znali.
Dek sam se z Mesecem pred jutre hofirala,
Pesma tičekof v dušu me dirala.
Po bregima sem senje sejala,
Dišučim pušlekima dušu grejala.
K meglami sam se spovedati hodila,
Med taubekami si zapopevala.
Hustam sam tajne svoje šepitala,
Hižicam poskrivečki namigavala.
Z vetrekam sam tancati najlepše znala,
Sunčeku se saki dan smejala.
Ftičeki su mi venčeka od cvietja dali,
Potoki su me tak liepe slikati znali.
Dek sam se z Mesecem pred jutre hofirala,
Pesma tičekof v dušu me dirala.
MAGDALENA BLAGEC NAGRAĐENA NA GORANOVOM PROLJEĆU
Rijetka je to prilika da se naša škola može pohvaliti ovako vrijednom nagradom i priznanjem: naša učenica iz 8.b razreda Magdalena Blagec dobila je 2. nagradu na Goranovom proljeću. Svi znamo da je Goranovo proljeće najveća i najpoznatija pjesnička manifestacija u Hrvatskoj. Velika je to čast za Magdalenu, njezinu mentoricu prof. Danicu Pelko, Malu Kajkavianu i cijelu školu.
Magdalena je članica grupe izvannastavnih aktivnosti Mala Kajkaviana već petu godinu. Kod nje se sretno udružio talent, marljivost i trud mentorice pa nije nikakvo čudo da je sve to urodilo plodom. Magdalena je već otprije dobitnica brojnih nagrada, a nagrada na Goranovom proljeću je za nju vijenac oko vrata, vijenac koji ima težinu svojevrsne obaveze prema vlastitom talentu. Najveća bi šteta bila da Magdalena sada prestane pisati kao što se najčešće događa u toj dobi. Nagradu su joj dodijelili vrlo ugledni članovi stručnog povjerenstva Miroslav Mićanović i Branko Čegec s ovim obrazloženjem: „Pjesnikinja Magdalena Blagec s pravom se pita o mnogočemu što smo doživjeli, vidjeli i čitali, ali odlučila se za jezik koji se pamti i koji se traži, jer kao da smo ga izgubili, zaboravili. Ili smo mu davali sasvim drugo, nerijetko krivo mjesto: „Zake, zake suze žmefke,/ zake glava pognuta?/ Zake se mučiš i se vu sebi držiš?/ Zake se stiščeš,/ pak van ne pustiš?“ Upisana je u njezinu poeziju jedna druga lektira, jedan drugi svijet i to je lijepo, dobro i važno. Ali radoznao čitatelj će odmah, ili kasnije, pitati „zake“ I onda će se naći u neobičnu i živu labirintu značenja i riječi. Riječi i značenja.“ Iz ovog obrazloženja zrači Magdalenina ljubav i privrženost prema kajkavskoj riječi i sposobnost kreativnog izražavanja na srcu najbližem jeziku.
Na prvi dan proljeća 21. ožujka 2018. bili smo u Lukovdolu na svečanoj dodjeli nagrada. Tamo je Magdalena pročitala svoju pjesmu Zake, iako moramo priznati da je teško bilo odabrati najljepšu pjesmu između 10 prelijepih koje smo slali na natječaj. Lukovdol nas je dočekao u zimskom ozračju, ali je atmosfera na dodjeli bila topla, Magdalena se našla s ovogodišnjim dobitnikom Goranovog vijenca Tonkom Maroevićem. Njezin nastup bio je zapažen tako da je zajedno s mentoricom pozvana u susjednu Sloveniju na njihov recital Župančićeva frulica. Nije nam se bilo teško rastati od ljubaznih Gorana i Lukovdola jer se vraćamo početkom lipnja na dvodnevnu pjesničku radionicu koju će voditi već spomenuti članovi žirija, nadamo se i odlasku u Sloveniju.
Magdalena je članica grupe izvannastavnih aktivnosti Mala Kajkaviana već petu godinu. Kod nje se sretno udružio talent, marljivost i trud mentorice pa nije nikakvo čudo da je sve to urodilo plodom. Magdalena je već otprije dobitnica brojnih nagrada, a nagrada na Goranovom proljeću je za nju vijenac oko vrata, vijenac koji ima težinu svojevrsne obaveze prema vlastitom talentu. Najveća bi šteta bila da Magdalena sada prestane pisati kao što se najčešće događa u toj dobi. Nagradu su joj dodijelili vrlo ugledni članovi stručnog povjerenstva Miroslav Mićanović i Branko Čegec s ovim obrazloženjem: „Pjesnikinja Magdalena Blagec s pravom se pita o mnogočemu što smo doživjeli, vidjeli i čitali, ali odlučila se za jezik koji se pamti i koji se traži, jer kao da smo ga izgubili, zaboravili. Ili smo mu davali sasvim drugo, nerijetko krivo mjesto: „Zake, zake suze žmefke,/ zake glava pognuta?/ Zake se mučiš i se vu sebi držiš?/ Zake se stiščeš,/ pak van ne pustiš?“ Upisana je u njezinu poeziju jedna druga lektira, jedan drugi svijet i to je lijepo, dobro i važno. Ali radoznao čitatelj će odmah, ili kasnije, pitati „zake“ I onda će se naći u neobičnu i živu labirintu značenja i riječi. Riječi i značenja.“ Iz ovog obrazloženja zrači Magdalenina ljubav i privrženost prema kajkavskoj riječi i sposobnost kreativnog izražavanja na srcu najbližem jeziku.
Na prvi dan proljeća 21. ožujka 2018. bili smo u Lukovdolu na svečanoj dodjeli nagrada. Tamo je Magdalena pročitala svoju pjesmu Zake, iako moramo priznati da je teško bilo odabrati najljepšu pjesmu između 10 prelijepih koje smo slali na natječaj. Lukovdol nas je dočekao u zimskom ozračju, ali je atmosfera na dodjeli bila topla, Magdalena se našla s ovogodišnjim dobitnikom Goranovog vijenca Tonkom Maroevićem. Njezin nastup bio je zapažen tako da je zajedno s mentoricom pozvana u susjednu Sloveniju na njihov recital Župančićeva frulica. Nije nam se bilo teško rastati od ljubaznih Gorana i Lukovdola jer se vraćamo početkom lipnja na dvodnevnu pjesničku radionicu koju će voditi već spomenuti članovi žirija, nadamo se i odlasku u Sloveniju.
ZAKE
Zake, zake suze žmefke,
zake glava pognuta?
Zake se mučiš i se vu sebi držiš?
Zake se stiščeš,
pak van ne pustiš?
Zake, zake ti duša trpi,
zake sam čez to ideš ti?
Zake za lažnim
osmehom se skrivaš?
Zake jal i mržnju
vu duši imaš?
Zake, zake glavu ne zdigneš,
zake sunčeku ne namigneš?
Zake ne podeliš te
i tugu i jad i vse?
Zake brigu ne pustiš
pak vu kratkom življenju
vesele živiš?
Zake, zake suze žmefke,
zake glava pognuta?
Zake se mučiš i se vu sebi držiš?
Zake se stiščeš,
pak van ne pustiš?
Zake, zake ti duša trpi,
zake sam čez to ideš ti?
Zake za lažnim
osmehom se skrivaš?
Zake jal i mržnju
vu duši imaš?
Zake, zake glavu ne zdigneš,
zake sunčeku ne namigneš?
Zake ne podeliš te
i tugu i jad i vse?
Zake brigu ne pustiš
pak vu kratkom življenju
vesele živiš?
MALA KAJKAVIANA U HNK
Svi već znaju da Mala Kajkaviana voli landrati i nije nikakvo čudo da smo opet negdje bili. Inicijativa je krenula od samih članova grupe koji su izrazili želju da bi išli u Hrvatsko narodno kazalište. Nismo imali nikakvih problema s izborom predstave, odmah smo se dogovorili da idemo pogledati Tko pjeva zlo ne misli. Karte smo nabavili još lani jer je velika gužva, a u kazalište smo išli u ponedjeljak, 5. veljače 2018. Moramo priznati da nam se sve poklopilo: na samom ulazu sreli smo redatelja predstave Renea Medvešeka pa smo iskoristili priliku i malo popričali. Kad smo ušli u dvoranu dočekalo nas je ugodno iznenađenje: imali smo rijetku priliku vidjeti svečanu zavjesu, Bukovčev Hrvatski narodni preporod. A predstava? Bila je lijepa, ugodna oku i uhu, čuli smo zagrebački purgerski kajkavski. Songovi iz predstave lako su nam ušli u uho pa smo ih pjevali na povratku u autobusu jer tko pjeva zlo ne misli.
BAJKOVITI ULAZAK U SVIJET KNJIGA I ČITANJA
Prvi razredi u našoj školi imaju poseban program koji za njih priređuje školska knjižničarka Danica Pelko. Tijekom prvog polugodišta oni svaki tjedan dolaze u knjižnicu gdje ima knjižničarka priča svaki tjedan novu bajku ili priču. Na kraju tog ciklusa pripovijedanja dolazi sat sinteze u kojem se djeca podsjećaju na sve bajke i sva čudnovata stvorenja koja su u njima susreli te neobične događaje koji postoje samo u bajkama. Najveće zanimanje uvijek pobuđuju vještice i čarobnjaci, te vile i kraljevska vjenčanja. Nakon tog druženja tijekom prvog polugodišta naši prvašići su već postali pravi stanovnici knjižnice. Tehniku čitanja su većinom već savladali i vrijeme je da postanu punopravni članovi knjižnice. Svečani prijem u knjižnicu bio je 19. i 20. prosinca, a dočekali su ih miš (Roman Tučkar Peh, 5.c) i mačka (Lucija Mezdić, 5.c). Oni su za svoje male kolegice i kolege odigrali igrokaz prema priči Miš u knjižnici Sunčane Škrinjarić. Izgledali su kao da su ispali iz bajke mačak u Čizmama. Na kraju su svi dobili članske iskaznice i posudili po 2 slikovnice. Sretan im ulazak u svijet knjiga i čitanja!
BOŽIĆNA PROSLAVA
Mi u Maloj Kajkaviani volimo proslave i nije nam teško organizirati se. 15. prosinca je u knjižnici bilo veselo jer smo kitili bor nakitom koji su napravile Marta Hren, Marta Drempetić, Paula Jozić i Doroteja Tišljar. Cijelo vrijeme smo slušali božićne pjesme, a vrhunac proslave bio je kad smo se međusobno darivali. Našlo se tu i čokolade za prigristi malo…Lovro Lacković nas je počastio izvedbom pjesme Zvončići na violini. Bilo je baš gala…Drugi petak ćemo bojati velikoga cimera, a onda na praznike…
KINČ MOJE BABICE
Mala, ali spretna četica članova Male Kajkaviane uputila se u subotu 9. prosinca 2017. u Sveti Križ Začretje. Društvo „Naša djeca“ iz Svetog Križa nas je pozvalo na radionicu tradicijskih umijeća koja se ove godine zvala Kinč moje babice. U subotu se baš nije lako dići rano ujutro, ali nismo zažalili. Radionica se održavala u prostoru Muzeja „Žitnica“ tako da smo najprije pogledali etnografsku zbirku koja se tamo nalazi. Ponovili smo kako se na kajkavskom jeziku zovu pojedini predmeti, a onda smo uz tople pogačice i sok razgledali izložbu slika Ivana Lovrenčića. Nakon kratkog programa koji su izveli učenici osnovne škole iz Sv. Križa, počela je radionica. Svaki stol je imao svoju demonstratoricu, a glavna voditeljica bila je poznata majstorica rukotvorina Ana Čižmek. Imali smo sreću da je naša demonstratorica bila Paula, unuka gospođe Čižmek. Učili smo kako od krep papira napraviti tradicijske ukrase za bor. Pokazalo se da su članice naše grupe Doroteja Tišljar, Marta Hren, Paula Jozić i Marta Drempetić jako spretne tako da je hrpa cvijeća, lančića, mašnica i češera na našem stolu brzo rasla. Izrađenim nakitom ćemo na sastanku Male Kajkaviane ukrasiti bor u našoj školskoj knjižnici. Cure su se jako veselile što su naučile izraditi nakit jer će preko zimskih praznika kod kuće moći uživati u izradi cvijeća. Cijelo događanje je završilo na objedu u restoranu Sermage. Na kraju možemo reći da je ovo bilo jako dobro organizirano događanje i da ćemo se rado pridružiti i druge godine.
MAGDALENA BLAGEC I DALJE OSVAJA NAGRADE
Magdalena Blagec je nesumnjivo najveća zvijezda Male Kajkaviane, a to se pokazalo i u subotu 28. listopada kad je u Velikom Taboru primila nagradu za literarni rad na temu Legenda o Veroniki Desinićkoj. Na svečanosti dodjele sudionici su pobliže upoznali život Veronike i Fridrika Celjskog. Naša Magdalena je bila među troje autora koji su na najzanimljiviji način završili legendu o Veroniki Desinićkoj. Magdalena je legendu ispričala tako da završava sretno, Veronika se uspjela spasiti uz pomoć Crne kraljice iliti Barbare Celjske, rodila je sina i nakon mnogo peripetija sretno živjela sa svojim voljenim Fridrikom. Sigurni smo da vam se ovakav završetak legende više sviđa, a pogotovo bi vam se svidio jer je napisan na kajkavskom jeziku.
…Baš da su trebali denesti osudu Veronika se zrušila. Njejnja nesvest je pri velmožne gospode prizvala strah. Da ne još kakef beteg denesla met gospodu? Herman ju je mam dal k Zlatku, gospodskamu doktoru na briguvanje. Gda je došla k sebe doktor Zlatke je se povedal koj se zgodile. Veronika se ni baš najbolj osečala, eli je znala da mora nekak pobeči.
Ščim se spustila kmica, doktor Zlatke je prešel dima, a Veronika se počela spriemati za put. Čez trdnu kmicu i meglu tera ju je skrivala Veronika je išla, hodila je bez steze i cilja, same je znala da se nazaj nesme vrnuti.
Po putu si je pune gruntala o semu. Čutila je da pod srčekam nosi diete. Znala je da de got se porodi njenjomu detetu bu suđene da ga zoveju fačuk. To nieje štiela dezvoliti pak je več za rana po nekteram čoveku poslala Barbare Celjske, Fridrikove sestre, list vu terom je se restumačila. Po kratkem času po Veroniku je došel medvedgradski sluga teri ju je poskrivečki na konju otpeljal na Medvedgrad k Barbare Celjske. Veronika je furt pisala Fridriku v rešt, a on je odgovaral. Gda je Veronika rodila, detetu je dala ime Valentino po zaštitniku mladih ljubavnikof. Ščim je Fridrik zišel na slobodu požurel se na Medvedgrad, prijel svoju Veroniku i dete okol vrata i duge jih nieje pustil. Na kraju jih je posel na konja i prešli su skup prema Zapadu jer k zapadu putuje i sunce tere nam nosi novi dien.
MALA KAJKAVIANA U LAGVIĆU
Da se mi u Maloj Kajkaviani znamo lijepo zabaviti nije nikakva tajna. Tako smo jedan sastanak održali u poznatom stubičkom ""Lagviću časteći se pizzom i sokom, a pozvala nas je naša voditeljica prof. Danica Pelko koja je u Zelini bila nagrađena posebnom nagradom. Bilo nam je jako lijepo i zabavno i daj Bože još ovakvih nagrada. A na slijedećem sastanku u školi "pala je" i čokolada. I tko onda ne bi bio član Male Kajkaviane!
BILI SMO NA SMOTRI DJEČJEG KAJKAVSKOG PJESNIŠTVA „DRAGUTIN DOMJANIĆ“ U ZELINI
U subotu 21. listopada 2017. već rano ujutro mala, ali hrabra skupina članova Male Kajkaviane uputila se u Zelinu. Morali smo doći rano jer je voditeljica Danica Pelko bila zamoljena da u gradskoj vijećnici predstavi Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja. Rječnik je pobudio zanimanje, bilo je dosta pitanja, tako da se nadamo da će biti interesa za drugo izdanje rječnika. Nakon toga pogledali smo izložbu likovnih radova među kojima su bili i radovi učenika naše škole. Na priredbi je nastupila naša učenica Magdalena Blagec iz 8.b razreda koja je izvela svoju pjesmu Veter. Nakon pauze s nestrpljenjem smo čekali dodjelu nagrada. Doživjeli smo veliko iznenađenje jer je ove godine stručni ocjenjivački žiri u sastavu: dr. sc. Ivo Kalinski, prof. dr. sc. Joža Skok i dr. sc. Božica Pažur odlučio uručiti posebnu nagradu voditeljici Male Kajkaviane Danici Pelko. Nagrada se prof. Pelko daje za posebnu brižnost, njegovanje i poticanje dječjeg pjesničkog izraza, te za ljubav prema kajkavskom jeziku koju nesebično prenosi na mlade naraštaje.
VETER
Fijuče,
draplje,
drieva trga,
hižice jafčeju,
copernice copraju,
listje dršče,
kitje puca.
Svieča je vsehla...
Kmica,
črna bogica…
MAGDALENA BLAGEC JE NAŠA NOVA ZVIJEZDA
U subotu 30. rujna mala četica članica Male Kajkaviane bila je na 48. Zboru malih pjesnika u Zlataru. Povod je bio taj što je pjesma Sleme naše članice Magdalene Blagec uvrštena među pobjedničke. Ušla je među 50 pjesama koje su izvođene i tiskane u jakoj konkurenciji od ukupno 382 pjesme iz iz 54 osnovne škole iz više županija. Pjesme je prosuđivalo vrlo iskusno povjerenstvo: prof. Željka Horvat-Vukelja, prof. dr. sc. Joža Skok, dr. sc. Ivo Kalinski i prof. Ivančica Tomorad. Program u Zlataru je bio jako lijep, ali je dugo trajao. Na povratku su se vesele članice Male Kajkaviane Magdalena, Marta Hren, Marta Kučko i Doroteja Tišljar počastile palačinkama u Zaboku. Odat ćemo vam malu tajnu: Magdalena je među pobjednicima i u Zelini, ali o tome ćemo vam pričati drugi put…
SLEME
Čez okne na Sleme gledim.
Nikak da mu se dost nadivim.
Se te huste,
kaj po megle dišiju,
sa ta živina,
tera ponjem hodi.
Se tajne Sleme verne čuva.
Kak nekteri medved
one poležečki počiva.
Vesele su zore,
najlepše farbe znad njega stojiju.
Gda ga megla obleče,
pravu blaženost
na njega navleče.
Prek leta nogi put opravu zmeni.
Vu protuletje
nase meče se farbe zelene.
Vu lete pak tak liepe diši,
pesma tičef z njega navduol curi.
Pak v jesen je šare, zakrpane.
Gda zima dojde,
Sleme mi moje,
bielu svetiečnu halju navlieče.
Kak najlepša mladienka pred venčanje zgledi.
Pak da ga kmica polefku pokriva,
Sleme z meglu najlepše počiva.
Čez okne na Sleme gledim.
Nikak da mu se dost nadivim.
Se te huste,
kaj po megle dišiju,
sa ta živina,
tera ponjem hodi.
Se tajne Sleme verne čuva.
Kak nekteri medved
one poležečki počiva.
Vesele su zore,
najlepše farbe znad njega stojiju.
Gda ga megla obleče,
pravu blaženost
na njega navleče.
Prek leta nogi put opravu zmeni.
Vu protuletje
nase meče se farbe zelene.
Vu lete pak tak liepe diši,
pesma tičef z njega navduol curi.
Pak v jesen je šare, zakrpane.
Gda zima dojde,
Sleme mi moje,
bielu svetiečnu halju navlieče.
Kak najlepša mladienka pred venčanje zgledi.
Pak da ga kmica polefku pokriva,
Sleme z meglu najlepše počiva.
BILI SMO NA DODJELI PJESNIČKE NAGRADE SIDE KOŠUTIĆ U RADOBOJU
Kulturno obrazovno društvo Side Košutić je već po 19. puta organiziralo literarni natječaj Poljubi grumen zavičajne zemlje i prošapći: Hvala. Mala Kajkaviana je poslala 10 radova od kojih je jedan bio pohvaljen i odabran za javno izvođenje na svečanosti završnice natječaja. To je bila pjesma Magdalene Blagec intrigantnog naslova: Zake. Tako smo se u subotu 27. svibnja ukrcali u auto i krenuli prema Radoboju, bila je tu Magdalena, a pratile su ju Marta Hren i Marta Kučko te mentorica Danica Pelko. U Radoboju su nas kao i obično primili srdačno i gostoljubivo, saznali smo da je na natječaj dospjelo preko 150 radova iz cijele Hrvatske i bili smo sretni što je Magdalenin rad izazvao posebnu pažnju.
ZAKE
Zake, zake suze žmefke,
zake glava pognuta?
Zake se mučiš i se vu sebi držiš?
Zake se stiščeš,
pak van ne pustiš?
Zake, zake ti duša trpi,
zake sam čez to ideš ti?
Zake za lažnim
osmehom se skrivaš?
Zake jal i mržnju
vu duši imaš?
Zake, zake glavu ne zdigneš,
zake sunčeku ne namigneš?
Zake ne podeliš te
i tugu i jad i vse?
Zake brigu ne pustiš
pak vu kratkom življenju
vesele živiš?
Zake, zake suze žmefke,
zake glava pognuta?
Zake se mučiš i se vu sebi držiš?
Zake se stiščeš,
pak van ne pustiš?
Zake, zake ti duša trpi,
zake sam čez to ideš ti?
Zake za lažnim
osmehom se skrivaš?
Zake jal i mržnju
vu duši imaš?
Zake, zake glavu ne zdigneš,
zake sunčeku ne namigneš?
Zake ne podeliš te
i tugu i jad i vse?
Zake brigu ne pustiš
pak vu kratkom življenju
vesele živiš?
MALA KAJKAVIANA U DVORCU STUBIČKI GOLUBOVEC
(19. svibnja 2017.)
Svima je već dobro poznato da Mala Kajkaviana voli „landrati“. Landramo, ali ne bez cilja i povoda, naša putovanja su obično povezana s onim što radimo i što nam je u cilju. Ovaj put je povod za kratki izlet u Golubovec bila želja članova Male Kajkaviane da vide Stubički Golubovec koji nam je tako blizu, a tako daleko jer nitko od članova naše grupe dosad nije bio tamo. Cilj je bio vidjeti dio zbirke „velike“ Kajkaviane i upoznati našu vanjsku suradnicu prof. Vlastu Horvatić-Gmaz.
Želja nam je bila prošetati se do dvorca, ali smo zbog zgusnutog rasporeda u školi išli autima voditeljice Male Kajkaviane Danice Pelko i defektologinje Stelle Landripet-Glivar. Dvorac u šumi koja je nekad bila perivoj zapahnuo nas je svojom sjenovitošću i ustajalim mirisom starine. Otpočinuli smo u glavnoj dvorani gdje nam je prof. Vlasta Horvatić-Gmaz ispričala priču o dvorcu i njegovim gospodarima, posvetivši posebnu pažnju liku i djelu Maksimilijana Vrhovca. Nakon toga otišli smo do spremišta zbirke Kajkaviana gdje smo imali priliku pogledati najstarija izdanja knjiga u posjedu Kajkaviane. Najviše zanimanja je pobudila najstarija knjiga, a to je Pavlinski misal iz 1506. godine koji je pripadao samostanu u Lepoglavi. Nakon osvježavajućeg soka i oporavljajućeg pogleda kroz prozor dvorca u perivoj gdje su ptice priredile koncert, vratili smo se u školsku svakodnevnicu.
Želja nam je bila prošetati se do dvorca, ali smo zbog zgusnutog rasporeda u školi išli autima voditeljice Male Kajkaviane Danice Pelko i defektologinje Stelle Landripet-Glivar. Dvorac u šumi koja je nekad bila perivoj zapahnuo nas je svojom sjenovitošću i ustajalim mirisom starine. Otpočinuli smo u glavnoj dvorani gdje nam je prof. Vlasta Horvatić-Gmaz ispričala priču o dvorcu i njegovim gospodarima, posvetivši posebnu pažnju liku i djelu Maksimilijana Vrhovca. Nakon toga otišli smo do spremišta zbirke Kajkaviana gdje smo imali priliku pogledati najstarija izdanja knjiga u posjedu Kajkaviane. Najviše zanimanja je pobudila najstarija knjiga, a to je Pavlinski misal iz 1506. godine koji je pripadao samostanu u Lepoglavi. Nakon osvježavajućeg soka i oporavljajućeg pogleda kroz prozor dvorca u perivoj gdje su ptice priredile koncert, vratili smo se u školsku svakodnevnicu.
NAGRADNI IZLET ZA POŽELJETI
Dobitnicima nagradnog natječaja "Cvijet u cvijeću" je još prije 3 mjeseca župan gospodin Željko Kolar obećao nagradni izlet kroz Hrvatsko zagorje. Svoje obećanje nije zaboravio i 6. svibnja krenuli smo iz Zaboka udobnim autobusom po Zagorju. Vrijeme je bilo baš lijepo, u autobusu učenici i njihovi mentori iz mnogih zagorskih škola, a neki čak i iz Zagreba. Našu školu su predstavljale učenice iz Male Kajkaviane Marta Hren i Magdalena Blagec i njihova voditeljica Danica Pelko. Očekivali smo konvencionalnu rutu, tamo gdje smo već sto puta bili, ali ne, radilo se o ugodnom iznenađenju. Dobili smo vodiče iz Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Krapinsko-zagorske županije koji su se zaista potrudili da nam pokažu nešto što još nismo znali o našoj županiji. Zaustavili smo se kod spomenika Lijepa naša u Zelenjaku, a onda smo krenuli na obilazak geološke poučne staze na brijeg Rišvicu. Zaustavljali smo se na odmorištima gdje su postavljene ploče s objašnjenjima, a usput smo vidjeli nekoliko samoniklih orhideja. Saznali smo da na području Zagorja stanište imaju čak 43 vrste orhideja. Nakon dvadesetak minuta stigli smo na vidikovac koji gleda prema Desiniću i Velikom Taboru, a u daljini se vide i slovenske gore. Odmorili smo se kod crkvice na vrhu Rišvice i vratili se istim putem, a onda prema Radoboju. Tamo smo obišli starinski zagorski trnac i vidjeli hotel za kukce, a nakon toga smo imali čast posjetiti novi muzej Radboa i to čak prije službenog otvorenja koje će biti 1. lipnja. Tamo smo saznali puno stvari o geološkoj prošlosti Strahinjščice, vidjeli smo okamine te se upoznali s rudarskom prošlošću ovoga kraja. Nakon toga imali smo zanimljivu prezentaciju o flori i fauni Zagorja u Centru za prirodu Zagorje koji je tik uz muzej Radboa. Naše putovanje završilo je na fešti kako je i red kad ste u Zagorju. Vozili smo se zanimljivim krajem kroz Mihovljan i eto nas u Zlataru na Štruklijadi. Bilo je to mjesto okrijepe za one koji poput knjižničarke nisu imali sendviče u torbi, slikali smo se s našim domaćinom županom i nakon švrljanja po trgu krenuli prema Zaboku. Predsjednica društva "Naša djeca" Stubičke Toplice i ravnateljica škole gospođa Brigitte Gmaz obećala nam je da će sličan izlet postati tradicija uz ovaj natječaj. Zato ćemo se natjecati i druge godine i ako bude dobrih radova i sreće, opet ćemo se naći na sličnom izletu.
MALA KAJKAVIANA I FAUST VRANČIĆ - IMA NEKA TAJNA VEZA
U petak 24. ožujka 2017. se mala ali hrabra skupina članova Male Kajkaviane s voditeljicom Danicom Pelko uputila "cugom v Zagreb". Glavni cilj nam je bila izložba Tragovima Fausta Vrančića koja je u povodu obilježavanja 400-te obljetnice njegove smrti priređena u knjižnici HAZU. Malo ili ništa su učenici dotad znali o tom velikom čovjeku iz naše prošlosti. Ali zahvaljujući vrlo živopisnom i djeci primjerenom tumačenju koje nam je pružila autorica izložbe dr. sc. Marijana Borić, obogaćeni smo za nova saznanja. Upoznali smo se s glavnim izumima opisanim u Vrančićevom djelu Machinae Novae, ali posebno nas je zanimao njegov Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog/hrvatskog i mađarskog. Saznali smo nešto što nismo znali, a to je da je Faust Vrančić u svoj Rječnik ubacio i neke kajkavske riječi. Tako je već naš najstariji rječnik uvažavao dijalektalne razlike, iako još nije postojala svijest o hrvatskom jeziku, postojala je svijest o njegovom bogatstvu i jedinstvu različitosti. Sve to je mogao učiniti Faust Vrančić koji je puno putovao pa je u svoj rječnik pored čakavskih unio i pojedine kajkavske nazive koje je vjerojatno naučio boraveći u Ugarskoj, u kontaktu s pukom sjeverne Hrvatske koji je pred Turcima masovno selio i nastanjivao se na području današnje Mađarske. Njegove ideje, a posebno one koje se odnose na svijet tehnike bile su toliko napredne da su se uglavnom počele primjenjivati tek 300 godina nakon nastanka. U sklopu izložbe smo pogledali i predivan filmić Sanjam koji bismo najjednostavnije opisali kao pohvalu maštovitosti i inovativnosti. Izložba je multimedijalna, tako da su se učenici zadržali igrajući igrice inspirirane Vrančićevim djelom. Usput smo pogledali i dio stalnog postava koji je posvećen našim nobelovcima: Vladimiru Prelogu i Lavoslavu Ružički.
Nakon izložbe otišli cmo u Cinestar pogledati Ljepoticu i zvijer. Uživali smo u svevremenskoj bajci koja slavi vrlinu nasuprot bahatosti i moći. Ostalo nam je još samo malo vremena za neizostavni krug po Importanne centru i evo nas opet na zagorskom cugu. Dobili smo svoj kupe u kojem je bilo zabave i smijeha i svakakvih slatikiša i sokova...šteta da niste bili s nama. Vratili smo se kad se na Stubicu već spustio mrak, ali smo bili sretni jer smo uživali u lijepim sadržajima i u lijepom vremenu.
Nakon izložbe otišli cmo u Cinestar pogledati Ljepoticu i zvijer. Uživali smo u svevremenskoj bajci koja slavi vrlinu nasuprot bahatosti i moći. Ostalo nam je još samo malo vremena za neizostavni krug po Importanne centru i evo nas opet na zagorskom cugu. Dobili smo svoj kupe u kojem je bilo zabave i smijeha i svakakvih slatikiša i sokova...šteta da niste bili s nama. Vratili smo se kad se na Stubicu već spustio mrak, ali smo bili sretni jer smo uživali u lijepim sadržajima i u lijepom vremenu.
NAŠA UČENICA MARTA HREN NAGRAĐENA NA NATJEČAJU "CVIJET U CVIJEĆU"
U subotu 4. veljače 2017. u Hotelu Matija Gubec održana je završna svečanost natječaja Cvijet u cvijeću koji već petu godinu za redom organizira Društvo Naša djeca Stubičke Toplice. Dvorana je bila puna, posjetio nas je i župan Željko Kolar, vrijeme pravo proljetno, ali bez cvijeća jer je tek početak veljače. Ali na ekranu u dvorani vrtjelo se cvijeće iz mašte koje su narisala i naslikala djeca, a dvoranom su se čuli stihovi na temu Ljubav cvijeća. Matoševi stihovi inspirirali su učenike iz mnogih škola i vrtića Republike Hrvatske tako da su na natječaj pristigla 294 likovna i 72 literarna rada iz 24 osnovne škole i 7 dječjih vrtića. U prosudbenom povjerenstvu za literarne radove bili su poznati pisac Hrvoje Kovačević, predsjednica Društva Kajkaviana Ines Krušelj Vidas i scenska umjetnica Mara Borić, koja je ujedno otpjevala uvodnu pjesmu i vodila nas kroz program. U kategoriji učenika viših razreda za literarne radove nagrađeno je pet radova ravnopravnom nagradom. Među nagrađenim radovima bila je i pjesma "Roža je sama" naše učenice Marte Hren iz 7.b, članice Male Kajkaviane. Čestitke Marti, a drugim učenicima neka to bude poticaj za stvaralaštvo. |
ROŽA JE SAMA
Sama, bez ikuga, bez ičega, stoji žalosna v sriedi njive, gledi okol, misli si, e bu došel duoj, al odnikud nikuga. Okol gledi i pak nikuga ni... A vidla je pilipara jenuga bieluga i se bi svoje farbe šare, sebe snela i njemu na krile dela. Okol gledi i pak nikuga ni... Marta Hren, 7.b Mala Kajkaviana |
MALA KAJKAVIANA PRI ORŠIĆU
U subotu 17. prosinca 2016. u prostorima Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici održana je godišnja skupština "velike" Kajkaviane. Mala Kajkaviana je bila pozvana kao gost jer se, između ostalog, predstavljao Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja. Predstavljanje je započeo član Male Kajkaviane Patrik Martinek svojim stihovima: "Kaj, kaj, kaj, kaj bum ja fčinil za kajkafski kraj." Na njegovo pjesničko pitanje odgovorila je glavna i odgovorna urednica Rječnika i voditeljica Male Kajkaviane Danica Pelko. Predstavila je Rječnik kojim smo mi u OŠ Donja Stubica htjeli nešto učiniti za kajkavski kraj. Na kraju su članice Male Kajkaviane odrecitirale svoje pjesme. Marta Hren je započela sa svojom pjesmom Pravi ljudi, a nastavila je Jelena Bubanko pjesmom Bile je liepe, a od Magdalene Blagec smo čuli pjesmu Stubički cug. O jeseni su progovorile Paula Jozić u svojoj pjesmi Jesenska idila i sara Haramustek u pjesmi Jesen. Naše predstavljanje je zaokružio član predsjedništva Društva Kajkaviana Mirko Ivanjek rekavši kako su djeca okupljena u Maloj Kajkaviani zapravo budući članovi "velike" Kajkaviane.
PREDSTAVLJANJE KAJKAVSKOG RJEČNIKA
U OŠ DONJA STUBICA
Priču o predstavljanju Malog kajkavskoga rječnika Stubičkoga kraja treba započeti retoričkim pitanjem koje si postavlja učenik Patrik Martinek u kratkoj pjesmici Kaj: Kaj, kaj, kaj, kaj bum ja fčinil za kajkafski kraj? Upravo to pitanje si često postavljamo kad vidimo kako kajkavski jezik potiho iščezava iz uporabe i u školu dolaze neki novi klinci koji kajkavski ne govore i ne razumiju. A upravo na tom predivnom jeziku su napisani prvi reci književnosti za djecu u našoj domovini. To je jedini pravi materinji jezik svih Zagoraca i jezik srca kojim jedino možemo izraziti svoje najdublje osjećaje. Kako bismo pomogli u očuvanju i revitalizaciji ovog predivnog jezika 2000-te godine u OŠ Donja Stubica osnovana je grupa izvannastavnih aktivnosti Mala Kajkaviana. Zamišljena je kao produžena ruka "velike" Kajkaviane - društva za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine. Članovi Male Kajkaviane pored rada na kajkavskim tekstovima poznatih i manje poznatih autora, od kojih su neki djeca, i sami pišu na kajkavskom jeziku. Njihovi radovi nagrađivani su na brojnim natječajima diljem lijepe naše, a posebno su se istaknuli na Danima kajkavske riječi u Zlataru 2011. godine kad je OŠ Donja Stubica dobila Plaketu Zbora malih pjesnika za doprinos promicanju kajkavskog pjesništva među mladima i osobito uspješan nastup. Ponosimo se i prvom nagradom na natječaju Državne uprave za zaštitu i spašavanje u školskoj godini 2015./2016.
Od samog početka rada Male Kajkaviane pokazala se potreba za rječnikom kajkavskog jezika. Zato je prije skoro 10 godina pala ideja i stvorila se odluka da se ide u prikupljanje riječi za kajkavski rječnik Stubičkoga kraja. Od tada do danas nastala je baza od oko 12 000 pojmova koju treba stručno obraditi kako bi nastao veliki rječnik našeg zavičaja. Prošle školske godine OŠ Donja Stubica se javila na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za darovite učenike i dobila sredstva za tiskanje malog rječnika. Za taj rječnik glavna i odgovorna urednica i voditeljica Male Kajkaviane prof. Danica Pelko odabrala je oko 3 000 pojmova kao osnovni leksik koji je nužan za djecu koja pišu na kajkavskom, za učitelje koji su mentori toj djeci i za sve ljubitelje kajkavske riječi. Rječnik je u listopadu ove godine ugledao svjetlo dana, za tisak ga je pripremio Nikola Sinković, a tiskala ga je tiskara Arkuš iz Donje Stubice. Rječnik baš i nije tako mali jer ima 150 stranica, a osobitost mu je da ima dva dijela: kajkavski s prijevodom na standardni hrvatski jezik i standardni hrvatski s prijevodom na kajkavski. Rječnik je privlačan i stoga što je ilustriran: na predlistku i zalistku su ilustracije starih drvenih kola i štaglja s nazivima za pojedine dijelove kola i alate koji spadaju u štagalj. Ove radove su napravile bivše članice Male Kajkaviane Silvija Kraljić i Doroteja Kišur. U sredini rječnika nalazi se slikovni abecedar koji su izradili učenici članovi Male Kajkaviane. Na taj način rječnik je dobio privlačan oblik, on mami korisnika i sadržajem i formom.
Rječnik je svečano predstavljen 10. studenog 2016. u OŠ Donja Stubica. Prostor školske knjižnice i medijateke bio je tijesan za sve koji su htjeli sudjelovati u ovom događanju. Svoje kajkavske stihove rekli su mladi pjesnici, mali kajkavci, članica Male Kajkaviana Doroteja Dolenec odsvirala nam je na gitari Domjanićev Kaj, a Folklorna grupa OŠ Donja Stubica pod vodstvom učiteljice Tatjane Benko otplesala nam je i odigrala dječje igre iz zagorskoga kraja. Rječnik su nadahnutim riječima predstavile profesorice Željka Horvat-Vukelja, Vlasta Horvatić-Gmaz i Danica Pelko. Željka Horvat-Vukelja je najviše govorila o tome kako je rječnik koncipiran, obrativši pažnju na trud i mar učenika koji su u ovom projektu sudjelovali. Vlasta Horvatić-Gmaz progovorila je o prvim kajkavskim rječnicima naglašavajući time tradiciju brige za kajkavski jezik i bogatu jezičnu baštinu. Danica Pelko je govorila o radu s Malom Kajkavianom, o razlozima i povodima za rad na Malom rječniku te o potrebi ulaganja većih napora u očuvanje, revitalizaciju i popularizaciju kajkavskog jezika. U neformalnom dijelu događanja skupu se obratila i dr. sc. Anita Celinić s Odsjeka za dijalektologiju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje govoreći o rječniku i odnosu Zagoraca prema kajkavskom jeziku. Skupu su se pored ravnateljice škole prof. Sonje Martinek obratila i zamjenica župana Krapinsko-zagorske županije za društvene djelatnosti mr. sc. Jasna Petek, predstavnica MZOS viša savjetnica prof. Katarina Grgec te gradonačelnik Donje Stubice Juraj Srebačić. Goste je kroz program vrlo spretno i simpatično na kajkavskom jeziku provela bivša članica Male Kajkaviane Antonija Bubanko.
Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja koji je izdala OŠ Donja Stubica samo je mali kamenčić u prilog očuvanju kajkavske baštine. Svi koji su radili na njemu nadaju se da će on ući u što više škola, knjižnica i domova i da će se koristiti kao omiljeni priručnik. Uredništvo se također nada da će biti primjedbi, da će se javiti korisnici rječnika koji će upozoriti na različite varijante pojedine riječi s obzirom na raznolikosti u govoru pojedinih mjesta i sela. Rječnik obuhvaća pojmove koji se mogu čuti na širokom području između Gornje Stubice i Oroslavja i sigurno je da postoje brojne lokalne razlike koje u ovakvom izdanju nisu očevidne. Radi pomoći oko pravilnog izgovora bilo bi vrijedno izdati CD sa zvučnim zapisima, no o tome nekom drugom prilikom. Za sada pozivamo sve kajkavce i ljubitelje kajkavske riječi da koriste ovaj mali rječnik kao priručnik i nadamo se da će nekima od njih prirasti srcu kao što je i nama koji smo radili na njemu.
Danica Pelko
Od samog početka rada Male Kajkaviane pokazala se potreba za rječnikom kajkavskog jezika. Zato je prije skoro 10 godina pala ideja i stvorila se odluka da se ide u prikupljanje riječi za kajkavski rječnik Stubičkoga kraja. Od tada do danas nastala je baza od oko 12 000 pojmova koju treba stručno obraditi kako bi nastao veliki rječnik našeg zavičaja. Prošle školske godine OŠ Donja Stubica se javila na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za darovite učenike i dobila sredstva za tiskanje malog rječnika. Za taj rječnik glavna i odgovorna urednica i voditeljica Male Kajkaviane prof. Danica Pelko odabrala je oko 3 000 pojmova kao osnovni leksik koji je nužan za djecu koja pišu na kajkavskom, za učitelje koji su mentori toj djeci i za sve ljubitelje kajkavske riječi. Rječnik je u listopadu ove godine ugledao svjetlo dana, za tisak ga je pripremio Nikola Sinković, a tiskala ga je tiskara Arkuš iz Donje Stubice. Rječnik baš i nije tako mali jer ima 150 stranica, a osobitost mu je da ima dva dijela: kajkavski s prijevodom na standardni hrvatski jezik i standardni hrvatski s prijevodom na kajkavski. Rječnik je privlačan i stoga što je ilustriran: na predlistku i zalistku su ilustracije starih drvenih kola i štaglja s nazivima za pojedine dijelove kola i alate koji spadaju u štagalj. Ove radove su napravile bivše članice Male Kajkaviane Silvija Kraljić i Doroteja Kišur. U sredini rječnika nalazi se slikovni abecedar koji su izradili učenici članovi Male Kajkaviane. Na taj način rječnik je dobio privlačan oblik, on mami korisnika i sadržajem i formom.
Rječnik je svečano predstavljen 10. studenog 2016. u OŠ Donja Stubica. Prostor školske knjižnice i medijateke bio je tijesan za sve koji su htjeli sudjelovati u ovom događanju. Svoje kajkavske stihove rekli su mladi pjesnici, mali kajkavci, članica Male Kajkaviana Doroteja Dolenec odsvirala nam je na gitari Domjanićev Kaj, a Folklorna grupa OŠ Donja Stubica pod vodstvom učiteljice Tatjane Benko otplesala nam je i odigrala dječje igre iz zagorskoga kraja. Rječnik su nadahnutim riječima predstavile profesorice Željka Horvat-Vukelja, Vlasta Horvatić-Gmaz i Danica Pelko. Željka Horvat-Vukelja je najviše govorila o tome kako je rječnik koncipiran, obrativši pažnju na trud i mar učenika koji su u ovom projektu sudjelovali. Vlasta Horvatić-Gmaz progovorila je o prvim kajkavskim rječnicima naglašavajući time tradiciju brige za kajkavski jezik i bogatu jezičnu baštinu. Danica Pelko je govorila o radu s Malom Kajkavianom, o razlozima i povodima za rad na Malom rječniku te o potrebi ulaganja većih napora u očuvanje, revitalizaciju i popularizaciju kajkavskog jezika. U neformalnom dijelu događanja skupu se obratila i dr. sc. Anita Celinić s Odsjeka za dijalektologiju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje govoreći o rječniku i odnosu Zagoraca prema kajkavskom jeziku. Skupu su se pored ravnateljice škole prof. Sonje Martinek obratila i zamjenica župana Krapinsko-zagorske županije za društvene djelatnosti mr. sc. Jasna Petek, predstavnica MZOS viša savjetnica prof. Katarina Grgec te gradonačelnik Donje Stubice Juraj Srebačić. Goste je kroz program vrlo spretno i simpatično na kajkavskom jeziku provela bivša članica Male Kajkaviane Antonija Bubanko.
Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja koji je izdala OŠ Donja Stubica samo je mali kamenčić u prilog očuvanju kajkavske baštine. Svi koji su radili na njemu nadaju se da će on ući u što više škola, knjižnica i domova i da će se koristiti kao omiljeni priručnik. Uredništvo se također nada da će biti primjedbi, da će se javiti korisnici rječnika koji će upozoriti na različite varijante pojedine riječi s obzirom na raznolikosti u govoru pojedinih mjesta i sela. Rječnik obuhvaća pojmove koji se mogu čuti na širokom području između Gornje Stubice i Oroslavja i sigurno je da postoje brojne lokalne razlike koje u ovakvom izdanju nisu očevidne. Radi pomoći oko pravilnog izgovora bilo bi vrijedno izdati CD sa zvučnim zapisima, no o tome nekom drugom prilikom. Za sada pozivamo sve kajkavce i ljubitelje kajkavske riječi da koriste ovaj mali rječnik kao priručnik i nadamo se da će nekima od njih prirasti srcu kao što je i nama koji smo radili na njemu.
Danica Pelko
MARTA HREN NA "ZBORU MALIH PJESNIKA" U ZLATARU
PRAVI LJUDI
Pravi su ljudi oni
teri veruju v sen,
terima je liepi i dežđevni den.
Pravi su ljudi oni
teri baš vse vole
i saku ranu i buol prebole.
Pravi su ljudi oni
teri se razmeju i se znaju
če i nič nemaju, se daju.
Rada imam takve ljudi
teri su kak ja
i veruju senjama.
Pravi su ljudi oni
teri veruju v sen,
terima je liepi i dežđevni den.
Pravi su ljudi oni
teri baš vse vole
i saku ranu i buol prebole.
Pravi su ljudi oni
teri se razmeju i se znaju
če i nič nemaju, se daju.
Rada imam takve ljudi
teri su kak ja
i veruju senjama.
Već tradicionalno, Mala Kajkaviana se i ove godine pojavila na Danima kajkavske riječi 2016. u Zlataru. Od ukupno 328 pjesama Prosudbena komisija u sastavu: prof. Željka Horvat-Vukelja, dr. sc. Joža Skok i dr. sc. Ivo Kalinski odabrala je za javno izvođenje i tisak u zbirci 43 pjesme. Među njima bila je i pjesma Marte Hren koja je izvela svoju pjesmu Pravi ljudi u subotu 24.rujna na Zboru malih pjesnika. Pjesma je tiskana u Zborniku 47. zbora malih pjesnika i po njoj se zove jedno poglavlje Zbornika. Pjesma je također izvedena u programu Radio Sljemena i 25. rujna na Festivalu dječje kajkavske popevke. Među uglazbljenim pjesmama našla se i pjesma članice Male Kajkaviane Jelene Bubanko.
NOVU ŠKOLSKU GODINU ZAPOČELI SMO U PRIRODI
Iskoristili smo rujansko lijepo vrijeme i sastali se neuobičajeno u šumi pored izvora Dubravica koji su prošle školske godine uredili naši učenici s učiteljicom Tatjanom Benko. Bilo nas je malo jer upravo traju upisi u Malu Kajkavianu te i ovim putem pozivamo sve učenike koji vole kajkavsku riječ da nam se pridruže.
MAGDALENA BLAGEC NAGRAĐENA U KLANJCU
Naša učenica i članica Male Kajkaviane Magdalena Blagec iz 6.b razreda nagrađena je trećom nagradom u kategoriji osnovnih škola na natječaju Pjesnička nagrada "Antun Mihanović" za domoljubnu poeziju učenika osnovnih i srednjih škola Krapinsko-zagorske županije. U stručnom ocjenjivačkom povjerenstvu su bili: Snježana Ricijaš, Mirko Ivanjek i Božidar Brezinščak Bagola. Magdalena je nagradu primila u klanjcu 7. lipnja 2016. na svečanosti koja je upriličena u čast Mihanovićevog rođendana. Uz natječaj je tiskana prigodna knjižnica radova u kojoj su se našle dvije Magdalenine pjesme i jedna pjesma članice Male Kajkaviane i učenice 8.b razreda Valentine Peštaj.
MESEC
Saku nuoč budne gledi,
ne spi.
Hodi.
Išče si pucu,
nekteru zvezdicu vruču.
Naj ima krake pet
s terima posvietli cieli svet.
Da se kre nje se moreju skriti
i jalne ju gledeti.
Ona naj bu sa gizdava
od nje naj boli glava.
Naj znat najlepše zemle svieti.
Tak si Mesec več dukše vrieme pucu išče.
Gda najemput on veli:
"Zviezdica naj bu ona tera svietli znad najlepšega doma,
doma horvatskoga.
Ta tera najlepše sja,
znad najlepše zemlje."
Tak se Mesec priženil sim k nam,
k najlepše zviezde svieta,
moje domaje
domaje Hrvatske.
Magdalena Blagec, 6.b
3. nagrada u kategoriji osnovnih škola
Saku nuoč budne gledi,
ne spi.
Hodi.
Išče si pucu,
nekteru zvezdicu vruču.
Naj ima krake pet
s terima posvietli cieli svet.
Da se kre nje se moreju skriti
i jalne ju gledeti.
Ona naj bu sa gizdava
od nje naj boli glava.
Naj znat najlepše zemle svieti.
Tak si Mesec več dukše vrieme pucu išče.
Gda najemput on veli:
"Zviezdica naj bu ona tera svietli znad najlepšega doma,
doma horvatskoga.
Ta tera najlepše sja,
znad najlepše zemlje."
Tak se Mesec priženil sim k nam,
k najlepše zviezde svieta,
moje domaje
domaje Hrvatske.
Magdalena Blagec, 6.b
3. nagrada u kategoriji osnovnih škola
NOVI VELIKI USPJEH MALE KAJKAVIANE
VETER
Ščera je trgal grane
naviek tak odjemput bane.
Kokoši z dvorišča stira,
nigdar neda mira.
Nikak da tiej veter stane,
velike su njegve mane.
se listje s kitja odnese
pune smetja pred prag denese.
Kristina Martinjak, 8.b
MALA KAJKAVIANA U VARAŽDINU
Za učenike izvannastavnih aktivnosti Novinarske i Literarne grupe te Male Kajkaviane utorak 16. veljače 2016. bio je poseban dan jer su ga proveli u predivnom baroknom Varaždinu. Najprije smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu pogledali predstavu Svoga tela gospodar u režiji Georgija Para, a prema poznatom književnom djelu Slavka Kolara. Predstava nas je zabavila komičnim kajkavskim dijalozima, ali i dirnula tragičnim situacijama u koje upadaju glavni likovi. Zanimljivo je kako su današnje generacije djece koja odrastaju u sasvim drugom svjetonazoru doživjele ljubavne i bračne probleme mladih na našim prostorima nekad.
Nakon kazališta pogledali smo izložbu Varaždin pod habsburškom krunom koju je Gradski muzej Varaždin priredio u palačama Sermage i Hercer. Varaždin je prije 1776. godine bio prijestolnica Hrvatske i kao takav na mnogo je različitih načina povezan s kraljevskom obitelji Habsburgovaca. Njezinih 17 vladara ostavilo je duboki trag na razvoj grada, ali i oblikovanje kulturnog, društvenog, estetskog i političkog života tijekom minulih stoljeća do današnjih dana. Gotovo 400 godina zajedničke prošlosti i danas je vidljivo na brojnim mjestima u gradu, ali i u običajima i navikama samih Varaždinaca.
Nakon kazališta pogledali smo izložbu Varaždin pod habsburškom krunom koju je Gradski muzej Varaždin priredio u palačama Sermage i Hercer. Varaždin je prije 1776. godine bio prijestolnica Hrvatske i kao takav na mnogo je različitih načina povezan s kraljevskom obitelji Habsburgovaca. Njezinih 17 vladara ostavilo je duboki trag na razvoj grada, ali i oblikovanje kulturnog, društvenog, estetskog i političkog života tijekom minulih stoljeća do današnjih dana. Gotovo 400 godina zajedničke prošlosti i danas je vidljivo na brojnim mjestima u gradu, ali i u običajima i navikama samih Varaždinaca.
RAJNA LANDRIPET NASTUPILA U ZELINI
JENE DRIEVE
Ni velike ni male
baš po prave mere.
V saku dobu leta
mienja farbu listja.
V protulet je biele,
v lete je zelene
i male jabučice skriva.
V jesen jabučice pocrveneju
i čakaju branje,
a ja to rada imam.
Gda jabuke poberemo,
kite ostaneju guole.
V zime opet liepe postaneju
gda drieve posipa bieli snieg
i svetleči mraz.
Drieve je naviek liepe,
ja ga gledim
i z njim skup pomalu rastem.
Ni velike ni male
baš po prave mere.
V saku dobu leta
mienja farbu listja.
V protulet je biele,
v lete je zelene
i male jabučice skriva.
V jesen jabučice pocrveneju
i čakaju branje,
a ja to rada imam.
Gda jabuke poberemo,
kite ostaneju guole.
V zime opet liepe postaneju
gda drieve posipa bieli snieg
i svetleči mraz.
Drieve je naviek liepe,
ja ga gledim
i z njim skup pomalu rastem.
Na poziv Pučkog otvorenog učilišta Sv. Ivan Zelina za sudjelovanje na 35. Smotri dječjega kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2015. odazvale su se 73 osnovne škole s ukupno 455 učeničkih radova. Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, prof. dr. sc. Joža Skok i dr. sc. Božica Pažur za javnu izvedbu na završnom događanju Smotre 24. listopada odabralo je 34 pjesme među kojima je bila i pjesma Rajne Landripet. Za objavu u zbirci "Čarobni sviet" odabrano je 75 radova među kojima je pored Rajnine pjesme bila i pjesma Magdalene Blagec.
MAGDALENA BLAGEC NAGRAĐENA U ZLATARU
PUŽI-MUŽI
Po huste pluži
na pleča hižu vozi,
na glave roge nosi,
stalne muči,
kak da ga neke pri duše tišči.
Najemput se zgleje,
za suobu slinu zagleje.
Pak si veli:
Vrieme je da se f koprive hmeknem
i da si jenu rakiju omeknem.
Pak povije na glas:
Si mi puži,
isti sme kak muži.
Za članicu Male Kajkaviane Magdalenu Blagec 26. rujna 2015. bio je sretan dan jer je njena pjesma Puži-muži nagrađena na Danima kajkavske riječi u Zlataru. Magdalena je u Zlataru bila u pratnji svojih roditelja i njen nastup je pored užitka u pjesmi ponudio i vizualni užitak jer Magdalena je odjenula svoju narodnu nošnju.
ZANIMLJIVO PREDAVANJE O KAJKAVSKOM JEZIKU
U petak 15. svibnja u školskoj knjižnici je gostovao predsjednik udruge Kajkavska renesansa Mario Jembrih. Održao je interesantno predavanje o kajkavskom književnom jeziku i govorima kajkavskog književnog jezika. Predavanje je bilo interaktivno i popraćeno zgodnom prezentacijom koja je bila napravljena posebno za predstavljanje u našoj školi. Između ostalog saznali smo da je kajkavski jezik dobio ISO kod 639 što je ravno međunarodnom priznanju kajkavskog književnog jezika. Na predavanju su bili prisutni članovi Male Kajkaviane i Novinarske grupe te učiteljica hrvatskog jezika Anamarija Grabušić i knjižničarka Danica Pelko.
MALA KAJKAVIANA OPET OSVAJA NAGRADE
Vikend 9.-10. svibnja 2015. bio je jako sretan i uspješan za Malu Kajkavianu. U subotu 9. svibnja članica male Kajkaviane Jelena Bubanko je za pjesmu Stara coka dobila 2. nagradu na natječaju Side Košutić "Poljubi grumen zavičajne zemlje i prošapći hvala" u Radoboju, a Marta Hren je za pjesmu Mater isto tako dobila 2. nagradu na natječaju Posvećenom temi majka u organizaciji Hrvatske žene Zagreb u Velikoj Erpenji. Možemo se pohvaliti i time što je emisija Radio Stubice "Sve je lako kad si mlad" 14. svibnja bila posvećena Maloj Kajkaviani. Bilo je lijepo čuti radove skoro svih članova Male Kajkaviane.
STARA COKA
Jake muokra stara coka
na vrbe visi.
Vrbine ruke ju žugljaju.
Bršljan se zamotal okol nje.
Gda veter zapuše
pomalu se ziblje,
kak stara babica.
Gda dešč opadne
coka se plače
jer se več mala deca
ne cočeju na nje.
Štrik je popustil.
Deska visi.
Druge lete
coke več ne,
a vrba bu zgorela v peči.
Jelena Bubanko, 5. razred
MATER
Z liepami rečmi opet spračame dien,
navek neke liepe govoriš pred sien.
Rekla ti bum tajnu života, to je bit,
z sakuga srca zlatna daje nam se nit.
I teče polehke, kak zraka sunca sija
na jene strane si ti, na druge tu sam ja.
Jer čovek na svietu nie sam,
najveća je sreča gda ju drugem dam.
Verujem v ljude da niesu zli
ljubavi naviek vučila si me ti.
Pamti ove rieči, čuve sunca trak,
za putokaz v kmice, za dobre volje znak.
Marta Hren, 5.b
STARA COKA
Jake muokra stara coka
na vrbe visi.
Vrbine ruke ju žugljaju.
Bršljan se zamotal okol nje.
Gda veter zapuše
pomalu se ziblje,
kak stara babica.
Gda dešč opadne
coka se plače
jer se več mala deca
ne cočeju na nje.
Štrik je popustil.
Deska visi.
Druge lete
coke več ne,
a vrba bu zgorela v peči.
Jelena Bubanko, 5. razred
MATER
Z liepami rečmi opet spračame dien,
navek neke liepe govoriš pred sien.
Rekla ti bum tajnu života, to je bit,
z sakuga srca zlatna daje nam se nit.
I teče polehke, kak zraka sunca sija
na jene strane si ti, na druge tu sam ja.
Jer čovek na svietu nie sam,
najveća je sreča gda ju drugem dam.
Verujem v ljude da niesu zli
ljubavi naviek vučila si me ti.
Pamti ove rieči, čuve sunca trak,
za putokaz v kmice, za dobre volje znak.
Marta Hren, 5.b
MALA KAJKAVIANA U GRADSKOJ KNJIŽNICI DONJA STUBICA
U Gradskoj knjižnici su ove godine bile organizirane adventske radionice "Kak se negda kitil bor". Bilo je tu svakakvih proizvoda iz domaćinstava od šunke, čvaraka i špeka do meda, čajeva i svakakvih drugih delicija. Izlagači su bili razne udruge, ustanove i OPG-i, a proizvodi su se mogli i nabaviti kako bi se obogatio blagdanski stol. Priređeno je i tradicijsko kićenje bora nakitom izrađenim na licu mjesta. Radionice su vodile žene iz gornjostubičke udruge "Lipin cviet". Zabavljao nas je tamburaški sastav KUD-a iz Gornje Stubice. U sklopu programa uz kićenje bora pored Društva Naša djeca iz Donje Stubice i iz Oroslavja sudjelovale su članice Male Kajkaviane: Paula Jozić, Antonija Bubanko, Valentina Peštaj i Marta Hren.
"PILIPAR" LETI ZELINOM
"Pilipara" je u Zelinu dopeljala naša učenica Marta Kučko koja je u pratnji roditelja u subotu 24. listopada bila na 34. smotri dječjega kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" Sv. Ivan Zelina 2014. Marta je nastupila i hrabro odrecitirala svoju pjesmu, a s njom je bila i Valentina Peštaj iz 7.b koja je napisala šaljivu pjesmicu "Viklin". Obje pjesme su se našle među 66 najboljih radova od ukupno 358 iz 62 osnovne škole. Stvarno smo ponosni jer u ocjenjivačkom povjerenstvu su bila sama slavna imena: dr. sc. Ivo Kalinski, prof. dr. sc. Joža Skok i dr. sc. Božica Pažur. Obje pjesme su tiskane u knjižici radova "Vrabec na oblaku. Ilustraciju za pjesmu "Pilipar" izradila je Eva Pelko iz 7.b.
MALA KAJKAVIANA U ZAGREBU
U petak 10. listopada članovi Male Kajkaviane su se nakon četvrtog sata veselo uputili prema željezničkoj postaji. Išli su u Zagreb, a vrijeme je bilo prekrasno, baš je mamilo na putovanje. U Zagrebu smo najprije posjetili Dječji odjel Gradske knjižnice gdje nam je jedna ljubazna knjižničarka objasnila kako radi njihova knjižnica i pokazala nam je najljepše primjerke knjiga. Odmarali smo se u prekrasnom vrtu knjižnice uz sendviče i sok. Nakon toga smo se uputili u Branimir centar gdje smo saznali kako izdresirati zmaja. Zmaja nismo mogli nabaviti ali smo u dućanima Importanne centra nabavili svakakve (ne)potrebne sitnice. Bojali smo se da u vlaku nećemo naći mjesto za sjedenje, ali ljubazni kondukter nam je sačuvao dva odjeljka. U vlaku je bilo veselo, zabavljali smo se na svoj način vježbajući naš lijepi kajkavski jezik. U Stubicu smo se vratili umorni, ali zadovoljni jer je naš izlet bio baš krasan.
USPJEŠAN NASTUP UČENICE NAŠE ŠKOLE U RADOBOJU
Subota 17. svibnja 2014. je za članicu Male Kajkaviane Martu Kučko iz 4.b razreda bila poseban dan. Napisala je lijepu pjesmu o svom zavičaju i žiri nagradnog natječaja "Poljubi grumen zavičajne zemlje i reci hvala" pozvao ju je da izvede svoju pjesmu na svečanosti dodjele nagrade Side Košutić. Sa sobom je povela prijateljicu iz razreda Magdalenu Blagec koja je također sudjelovala u natječaju. U Radoboj je male pjesnikinje povela njihova mentorica prof. Danica Pelko. U školi koja nosi ime Side Košutić toplo su nas primili, svečanost je bila lijepo pripremljena, a probali smo i speciajlitete njihove školske kuhinje. Na povratku smo se zaustavili u Zaboku kako bi djevojčice kupile neku uspomenu na ovaj lijep dan.
AJDA V PALNICU
Ajda ljudi, ajda
žurete se, žurete
najte stati,
hojte v palnicu.
Palnica?
Si se pitaju
zake v palnicu?
Bešte!
Bešte!
Ajda v palnicu!
Ajda v palnicu
na vinsku kupicu!
Ajda ljudi, ajda
žurete se, žurete
najte stati,
hojte v palnicu.
Palnica?
Si se pitaju
zake v palnicu?
Bešte!
Bešte!
Ajda v palnicu!
Ajda v palnicu
na vinsku kupicu!
Mala Kajkaviana u Zelini
U subotu 26. listopada 2013. bivša članica Male Kajkaviane Silvija Lovrentjev je odrecitirala svoju pjesmu Vse su ti to priče na 33. smotri dječjega kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" u Sv. Ivanu Zelini. Dvorana je bila prepuna i pjesma je zaradila lijep pljesak, a sretni smo što je među izloženim radovima bio i rad naše učenice Eme Jagarinec iz 6.b razreda.
U subotu 26. listopada 2013. bivša članica Male Kajkaviane Silvija Lovrentjev je odrecitirala svoju pjesmu Vse su ti to priče na 33. smotri dječjega kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" u Sv. Ivanu Zelini. Dvorana je bila prepuna i pjesma je zaradila lijep pljesak, a sretni smo što je među izloženim radovima bio i rad naše učenice Eme Jagarinec iz 6.b razreda.
VSE SU TI TO PRIČE
Kak te više ne preštimam, veliju,
Kak te više nemam rad
I se to tak glediju,
A ne znaju da mi fališ
Kak nigda do sad.
Kak ne mislim na te
I kak prešla sam vu grad,
A i zdej bi se dala zate
I zdej te največ imam rad.
I za tobu ja gledim
Da se vrnem vu tvoj kraj
Zagorje,
Sake jutre z tobu sviče,
Zagorje,
Vse su ti to priče.
Kak te više ne preštimam, veliju,
Kak te više nemam rad
I se to tak glediju,
A ne znaju da mi fališ
Kak nigda do sad.
Kak ne mislim na te
I kak prešla sam vu grad,
A i zdej bi se dala zate
I zdej te največ imam rad.
I za tobu ja gledim
Da se vrnem vu tvoj kraj
Zagorje,
Sake jutre z tobu sviče,
Zagorje,
Vse su ti to priče.
Mala Kajkaviana u Zaboku
U petak 4. listopada 2013. članovi Male Kajkaviane otišli su s cugom u Zabok. Jednoj članici bila je to prva vožnja vlakom. U Zaboku smo posjetili Gradsku knjižnicu gdje smo se malo igrali i zabavljali s knjigama. Nakon toga bili smo u uredništvu Zagorskog lista i doznali kako nastaju takve novine. Dogovorili smo članak o Maloj Kajkaviani za Zagorski list, a kasnije je nastala ideja da se snimi prilog za televiziju za emisiju Zagorski pinklec. Tako su naši mali kajkavci završili na televiziji... Nakon Zagorskog lista otišli smo u Gradsku galeriju, a najslađi dio programa bio je u slastičarni Lucija.
U petak 4. listopada 2013. članovi Male Kajkaviane otišli su s cugom u Zabok. Jednoj članici bila je to prva vožnja vlakom. U Zaboku smo posjetili Gradsku knjižnicu gdje smo se malo igrali i zabavljali s knjigama. Nakon toga bili smo u uredništvu Zagorskog lista i doznali kako nastaju takve novine. Dogovorili smo članak o Maloj Kajkaviani za Zagorski list, a kasnije je nastala ideja da se snimi prilog za televiziju za emisiju Zagorski pinklec. Tako su naši mali kajkavci završili na televiziji... Nakon Zagorskog lista otišli smo u Gradsku galeriju, a najslađi dio programa bio je u slastičarni Lucija.
CVIJET U CVIJEĆU
U subotu 24. studenoga bili smo u OŠ Stubičke Toplice na dodjeli nagrada na likovnom i literarnom natječaju Cvijet u cvijeću u organizaciji Društva Naša djeca Stubičke Toplice.
Naša učenica Ida Matilda Repar iz 5.b dobila je prvu nagradu u kategoriji učenika od 5.-8. razreda za pjesmu Zaljubljena rojžica. Mentorica joj je bila voditeljica Male Kajkaviane Danica Pelko. Dobili smo i prvu nagradu i u kategoriji likovnih radova: Mia Vešliga iz 3.b je dobila prvu nagradu za učenike od 1.-4. razreda, mentorica učiteljica Ksenija Antolković. Bilo nam je lijepo u Toplicama, čuli smo krasne literarne radove u izvedbi autora i vidjeli likovne radove koji su bili tako lijepi da bismo za neke od njih poželjeli da nam krase zidove sobe.
Naša učenica Ida Matilda Repar iz 5.b dobila je prvu nagradu u kategoriji učenika od 5.-8. razreda za pjesmu Zaljubljena rojžica. Mentorica joj je bila voditeljica Male Kajkaviane Danica Pelko. Dobili smo i prvu nagradu i u kategoriji likovnih radova: Mia Vešliga iz 3.b je dobila prvu nagradu za učenike od 1.-4. razreda, mentorica učiteljica Ksenija Antolković. Bilo nam je lijepo u Toplicama, čuli smo krasne literarne radove u izvedbi autora i vidjeli likovne radove koji su bili tako lijepi da bismo za neke od njih poželjeli da nam krase zidove sobe.
ZALJUBLJENA ROJŽICA
V jednem vrtu
Daleko, daleko Potok je stiha tekel Kakti mleko. Kre njega rasteju rojžice Biele, žute, roze, črljene, Baš za mene. A gda je zadišalo Prek brega Došle je do sega i sačega. Jen leptir Se ni mogel smireti, Pak je moral Male zavireti. Za leptira je čula Roža rozo-biela, Zvala se Rozela. Iza leptirovih krila, Rojžica se skrila, To je ljubav bila. Čudna je ljubav Leptira i rože, Dalje naj pesmu nastavi Ko može. 1. nagrada 5.-8. razred Ida Matilda Repar, 5.b Mentorica: Danica Pelko |